Piše: Almasa Hadžić

Miomir Jasikovac, iz sela Snagovo, zaseok Jasikovci kod Zvornika, ratni komandant čete vojne policije Zvorničke brigade, sa adresom u Novom Sadu, nagodio se sa Tužilaštvom za ratne zločine Srbije i za smrt blizu dvije i po hiljade zarobljenih Srebreničana u čijem ubistvu su učestvovali pripadnici jedinice kojom je komandovao, nagrađen je  kaznom zatvora od 5 godina.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u novembra 2022. godine podiglo je optužnicu protiv Jasikovca, stavljajući mu na teret zločin genocida počinjen nad civilima Srebrenice, odnosno za masovna ubistva srebreničkih zarobljenika u selima Orahovac, Petkovci, Roćević, Kozluk, Karakaj…

Nepuna dva mjeseca poslije, Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, zahvaljujući njegovom posjedovanju državljanstva Srbije, također je  podiglo optužnicu protiv Jasikovca i odmah sa njim sklopilo sporazum o priznanju krivice i visini zatvorske kazne.

Iako su pred sobom imali sve dokaze o izvršenju djela koje mu je optužnicom Tužilaštva BiH stavljeno na teret, Jasikovcu je, nagodbom, izrečena kazna od pet godina zatvora, koja više priliči kakvom falsifikatoru dokumenata ili istaknutijem šverceru kineske robe, nego li čovjeku optuženm za zločin genocida.

Pripadnici jedinice kojom je komandovao Miomir Jasikovac, kako je poznato, zarobljene srebreničke Bošnjake u julu 1995. godine, raspoređivali su, kako po vremenu, tako i po mjestu ubijanja. Jedni su ih strijeljali, drugi čuvali stražu dok ih strijeljaju, treći ih, još u samrtnom hropcu trpali u kamione i sakrivali po grobnicama širom Podrinja, ali sva ta djela u beogradskom sporazumu o priznanju krivice se ne pominju kao djelo genocida.

Jednostavno, presuđen je za ubistvo, baš kao da je onih oko 2.500 ubijenih Bošnjaka, na stratištima u Orahovcu, Kozluku, Petkovcima, Karakaju, Roćeviću…u smrt otišlo nakon kafanske tuče, a ne nakon zarobljavanja i masovnog pogubljenja od strane pripadnika VRs  gdje su glavni akteri bili upravo pripadnici čete vojne policije Zvorničke brigade kojim je Jasikovac bio nadređen.

Onaj ko je samo jednom čuo ispovjest Nedžada Avdića, koji je preživo strijeljanje u Petkovcima, zna za stravične detalje  zarobljavanja i mučenja zarobljenika prije odvođenja na gubilište, a u čemu su se, prema kasnije pronađenim dokumentima, posebno istakli vojni policajci Zvorničke brigade.

“Jovo provjeri da li su svi mrtvi, koji je vruć ispali metak ponovo”,  prisjetio se jedne prilike Nedžad Avdić, riječi jednog od egzekutora u Petkovcima koji se, dok je Avdić teško ranjen ležao pod mrtvim tijelima svojih sunarodnjaka, udaljavao sa mjesta strijeljanja.

Dosadašnjom identifikacijom je potvrđeno da je samo u Petkovcima ubijeno 809 Srebreničana, da su ubice, mahom, bili pripadnici vojne policije Zvorničke brigade, među njima i pominjani Jovo, koji je prema informacijama dobijenim u Zvorniku živio na području sela Đulići.

Da li i danas živi u Đulićima, to je pitanje za istražitelje Tužilaštva BiH.

Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije, a sve pozivajući se na davno potpisane dokumente o saradnji,  sporazumom o priznanju krivice sa Miomirom Jasikovcem, zašto ne kazati “namagarčilo” je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i ratnog zločinca umjesto u Tužilaštvu BiH, isporučilo “svojoj pravdi”.

Šta su punih 27 godina radili silni tužioci Tužilaštva Bosne i Hercegovine, tužioci kantonalnih tužilaštava, silni istražitelji raznih policija i još silniji pripadnici SIPA-e, OSA-e…?

Naime, ne postoji haški dokument koji se tiče presuda za zločin genocida nad Bošnjacima Srebrenice u kome se ne pominje ime Miomira Jasikovaca.

Njegovo ime pominje se i u knjizi “Hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem”, autora poznatog njemačkog historičara Matthiasa Finka.

Jasikovac je, poznato je, tokom agresije, posebno u vrijeme genocida nad Bošnjacima Srebrenice, bio i desna i lijeva ruka osuđenog ratnog zločinca Vinka Pandurevića.

Ono što se posebno zna jeste da se Jasikovac godinama nakon agresije šetao po Zvorniku, dolazio u svoje selo Snagovo, čak se pozdravljao sa nekim bošnjačkim povratnicima izražavajući, pričali su oni koji su ga sretali, tobožnju radost što su se vratili na svoje, nudeći pojedinim, čak, i oružje na prodaju.

Jasikovac je, prilikom dolaska u Zvornik, redovno viđan u društvu  poznatih zvorničkih stranačkih lidera, bezbjednjaka,  posebno prijatelja iz rata, odnosno saučesnika u ratnim zločinima.

Posljednjih godina, nakon što je saznao da je predmet istrage, Jasikovac je rjeđe prelazio granicu na Drinu, a i kad bi to činio, činio bi isključivo u vrijeme smjene “pouzdanih” čuvara granice na prelazima u Karakaju i Šepku.

Portal Nomad.ba iz pera novinarke Jovane Kolarić, krajem aprila objavio je informaciju  da je sporazum o priznanju krivice Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije sa Miomirom Jasikovcem skriven “iza pseudonima AA” tako da oni koji nisu upućeni u srž zločina za koje je optužen, teško da mogu znati ko se krije iza tog pseudonima, odnosno iza povlaštenja koje je Miomiru Jasikovcu odobrilo pravosuđe Srbije.

Zašto srbijansko pravosuđe krije od javnosti sramnu presudu u slučaju Miomira Jasikovca, možemo samo nagađati.

Naime, Jasikovac je, prema informacijama njegovih poznanika iz Zvornika, dugo bio pod zaštitom “vrlo uticajnog” presuđenog ratnog zločinca koji živi u Beogradu, a koji, tvrde, ima značajne kontakte kako u BiH pravosuđu, tako i u pravosuđu Srbije.

Petogodišnja kazna zatvora zločincu Miomiru Jasikovcu, pod čijom su komandom vršene masovne egzekucije zarobljenika iz Srebrenice, kako reče jedna od majki čiji su sinovi strijeljani u Petkovcima, slika je “redovnog srbijanskog sniženja” zločina nad Bošnjacima  i povod nekim budućim zločincima da “kad ubijaju Bošnjake, ubiju ih što više kako bi, kad im budu sudili dobili što manju zatvorsku kaznu”.

Čekamo reakciju Tužilaštva Bosne i Hercegovine na postupak njihovih srbijanskih kolega.