Srbi(ja) – slijepac kod očiju

Prije više od deset godina, u ugodnom društvu i lijepoj atmosferi, jedan mi je beogradski poznanik, sasvim iskreno rekao da bosanski jezik ne postoji.

On, jednostavno, nije mogao pojmiti da takvo nešto može postojati.

Netolerantan, kakav jesam prema takvim istupima, prvo sam mu, posto (mi) je gost, pokušao objasniti da griješi.

Nije išlo.

Pitao sam ga potom (pošto je po struci ljekar), koja mu je krvna grupa.

Malo zbunjen, odgovorio je.

“Čisti Turčin”, hladno sam uzvratio.

Rasprava je okončana.

Naš se odnos nije bitno promijenio od tada.

On je, jednostavno, znao dokle smije ići u raspravama samnom.

Nešto poslije toga, još jedan meni i sada dragi Beograđanin “lomio” me je da podržim njegov projekat.

Stvar je bila sasvim ok, ali su mi akteri bili nepoznati. Nisam htio stati iza toga dok ne vidim background ljudi. Na pritiske iz sarajevskog okruženja da ne budem toliko “zadrt” nonšalantno sam odgovarao da neću pristati dok ne budem sasvim siguran da mi se usred priče neće ukazati neki Miloševićev recidiv.

Dragom beogradskom čovjeku bilo je iznimno stalo da dobije podršku.

U očaju, sjetio se jedne manifestacije.

“U Beogradu su sada “Dani Sarajeva”. Lepa je to manifestacija.

Ovde možemo da napravimo ‘Dane Beograda'”, blagoglagoljivo je govorio.

Pogledao sam ga i mirno uzvratio:

“Vidi, mi smo dane Beograda u Sarajevu imali od 1992. do 1995. godine i više ih nećemo dopustiti”.

Teško je nabrojati sve boje koje je promijenio na licu i taj osjećaj stida i krivice koji nije ni krio.

Kasnije sam i zbog još jednog sebi dragog Beograđanina, prihvatio da podržim projekat i sve je ispalo više nego dobro.

Iako nikad nisam mogao otići na slavu ovog prvog dragog Beograđanina i danas smo u jako dobrim odnosima. Ne postoji Bajram koji mi ne čestita.

Srbija i Srbi danas jesu lice ove dvije vrste Beograđana o kojima pišem. Ovi drugi šute. Ovi prvi su u delirijumu.

Jeste li ikada pokušali odgledati jedan od Dnevnika neke od srbijanskih televizija s nacionalnom frekvencijom?

Ja sam sebe jednom natjerao da gledam Dnevnik RTS-a.

Bio je neki sasvim običan, za naš ukus čak i pomalo dosadno miran dan.

Ali tako nije bilo na Dnevniku RTS-a.

Izdržao sam fantastičnih 35 minuta.

I onda sam izjurio iz prostorije, dok je spikerka nastavila uredno čitati vijesti.

Tih 35 minuta je bilo 35 sekvenci pakla.

Nevjerovatna informativna agresija.

“Aleksandar Vučić” pomenut je najmanje stotinu puta.

On je sve. Oko njega se Sunce vrti i napaja energijom kojom potom obasipa Sunčani sistem i Mliječni put.

I ovo nije nikakvo pretjerivanje. To je temeljna poruka informativnog sistema Srbije.

Srbi trebaju biti sretni da im je on vođa. A pošto su ga izabrali, iznad su svih ostalih naroda svijeta jer im pružaju osnovni izvor života – Aleksandrovu – sunčevu – svjetlost.

I odista, Srbi(ja) je na jednoj strani, ostatak na drugoj.

Tu podjelu vidimo i sada, na najnovijem slučaju usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Skupštini Crne Gore.

Koliko god nama, pošteđenim višedecenijskog ispiranja mozga iz Beograda, reakcije na taj crnogorski gest izgledale umobolno i nevjerovatno, one su sasvim logične u sistemu Srbije.

Srbi su decenijama izloženi toj indoktrinaciji.

Na duši prosječnog Srbina to je ljuta rana, vrlo pomno pravljena i još pomnije se održava.

Malo ih se uspjelo otrgnuti od tog otrovnog narativa.

Ta i takva indoktrinacija stvorila je i stvara cijelu armiju novih zločinaca koji su voljni biti gori u koljačkim pohodima po regionu od svojih predaka.

Okolnosti im ne idu naruku.

Sve su usamljeniji i malobrojniji.

Ko god može, svoju djecu, ako je već za njih kasno, šalje u neku od zapadnih država.

Iako je u srpskom narativu Zapad najveći neprijatelj, u zdravom razumu i prosječnog Srbina tako nije. Možda mu je “majčica Rusija” prirasla za srce, ali se djeca tamo ne šalju! Šalju se u uređene države i sisteme koji će im osigurati ostvarenje kao osobe. A i bit će eura.

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, usvojena dvotrećinskom većinom u Skupštini Crne Gore i uz glas čak i iz (pro)četničke Demokratske fronte (da, glasala je poslanica iz tog bloka!), interpretira se u medijima kao ubod oštrim nožem posred srca.

Tabloidi se luđački utrkuju ko će dati gori i lažniji naslov.

Istina je apsolutno nebitna, bitan je taj luđački krik s naslovnice koji će protresti dušu prosječnog nesretnika koji ga primjeti.

E sad, kakve veze imaju dvije pričice s početka teksta i sistemsko izluđivanje Srba?

One su putokaz kako se odnositi prema narativu koji je koban prvenstveno po one kojima se servira, a potencijalno i po nas u njihovom okruženju.

Na ljutu ranu, ljutu travu. Politicki