SPREMA LI ZAPAD BOSANSKI SCENARIJ ZA POSPREMANJE UKRAJINE?


Samo će tu neka ukrajinska Osmorka, na stranicama Washington Posta, raspravljati o korupciji unutar vlade Zelenskog.

Na Valentinovo, Washington Post je objavio dva nimalo romantična članka. U prvom (“SAD upozoravaju Ukrajinu da se suočava sa presudnim trenutkom rata”), autori navode da dolazi do određene promjene raspoloženja unutar američke vlade, u odnosu prema Kijevu. Kao da je početni etuzijazam zamijenila jedna surovija realnost.

Uprkos ranijim obećanjima da će podržavati Ukrajinu “dok god bude trebalo”, Bidenovi neimenovani zvaničnici ističu, u ovom članku, da je trenutni paket američke vojne podrške najbolja šansa za Ukrajinu da napravi neku promjenu na frontu. Prilično je neizvjesno, vele dalje, da li će, naljeto, novi paket biti usvojen u Kongresu, odnosno hoće li biti u skladu sa ambicijama ukrajinskih vlasti da izvode oslobodilačke operacije.

Washington Post navodi da su Bidenovi ljudi u proteklom periodu, “u iskrenom razgovoru sa zvaničnicima u Kijevu”, pokušali dovesti u sklad ratne ciljeve Ukrajine sa vojnom podrškom koja se može skupiti na Zapadu. Dalje se navodi da su američke vlasti vrlo kritične prema odluci Ukrajinaca da troše značajne vojne resurse za odbranu grada Bahmuta, umjesto da se fokusiraju na oslobađanje nekih drugih teritorija koje je, po zauzimanju, lakše braniti.

Američki zvaničnici su također kritični prema konceptu koji je na nedavnom samitu u Davosu sažeo Andriy Yermak (savjetnik ukrajinskog predsjednika Zelenskog): cilj je pobjeda nad Rusijom, uz oslobađanje okupiranih teritorija, uključujući Donbas i Krim. U članku se navodi da Amerikanci zaključuju da, pored odbrane teritorija poput Bahmuta, zauzimanje Krima nije u skladu sa realnom snagom ukrajinske vojske.

Čini se da  Zapad želi spriječiti situaciju, u kojoj bi ambicije Kijeva bile znatno veće od realne snage. To bi, kako to vele neimenovani izvori Washington Posta, dovelo do “produžavanja rata u nedogled”.

Zato američke vlasti smatraju da je potrebno osnažiti ukrajinsku stranu kako bi, u predstojećim mjesecima, “zauzela što je moguće više teritorije, prije nego što sjedne s Putinom za pregovarački sto”.

U drugom članku “Uzbuna u Ukrajini otkriva dublje probleme”, koji potpisuje urednički kolegij Washington Posta, govori se o duboko ukorijenjenoj korupciji u ukrajinskim državnim strukturama.

Uz nedavni skandal u vezi s javnim nabavkama hrane za ukrajinsku vojsku, zbog kojeg je ministar odbrane morao podnijeti ostavku, govori se o “pronevjeri milijardi dolara zapadne pomoći”. Zatim se ističe da je ova (ratom zahvaćena) zemlja na 116. mjestu na nekom indeksu o percepciji korupcije, te se zaključuje da je od svih evropskih država samo Rusija gora, po ovom parametru.

Ambicije Kijeva da oslobodi svoju cijelu teritoriju su, prema mišljenju američke vlade, odveć ambiciozne, pa je za njihovo obuzdavanje, uz prijetnju uskraćivanja dalje vojne pomoći, korisno uključiti i narativ o korupciji. Naravno, korupcija je postojala i ranije, ali nije bilo potrebe da se stavlja u fokus.

Sličan model je iskorišten i kod nas. Težnja Sarajeva za transformacijom BiH u građansku državu već dugo se u Washingtonu smatra “odveć ambicioznom”. Drugim riječima, Sarajevo nema dovoljno vojne i druge snage, koja bi bila pokriće njegovom legitimnom, ali “odveć ambicioznom” cilju.

Kao i Ukrajina, nalazimo se u okruženju velikih susjeda, koji u saradnji sa svojim političkim filijalama u BiH, svako malo pokazuju da su spremni čak primijeniti nasilje, kako bi spriječili da BiH postane građanska država. Zato su, čini se, Bidenovi povjernici za ZB i našu zemlju kreirali anti-koruptivni narativ, s ciljem političkog slabljenja struktura koje su najviše insistirale na građanskom principu, tokom neumskih pregovora o Izbornom zakonu.

Američke vlasti nemaju, ili uglavnom nemaju nikakav principijelni problem za oslobađanjem Ukrajine, ili transformacijom BiH u građansku državu. Naprotiv, možda bi čak i voljeli da do toga dođe. Međutim, nisu spremni trošiti vlastito oružje u tu svrhu. Očuvati Ukrajinu i BiH u nekoj formi – da, ali trošiti svoj novac i oružje kako bi Kijev i Sarajevo ostavili svoje “odveć ambiciozne” ciljeve – ne. Čini se da je to rezon Washingtona.

Ukrajinskim vlastima se zbiva nešto slično onome što se zbivalo vlastima RBiH, krajem ljeta i ujesen 1995. godine. U “Sjećanjima”, Alija Izetbegović podsjeća da, čak i nakon drugog masakra na Markalama, nije postojala dovoljna spremnost da se izvrše vazdušni udari (što ne čudi, jer intervencija je izostala čak i nakon genocida u Srebrenici).

“Mi smo spremni, Amerikanci se kolebaju”, otkrio mu je tada francuski predsjednik Chirac. Izetbegović je, nakon toga, javno i u direktnim razgovorima sa američkim zvaničnicima zaprijetio da “nema mirovnih pregovora bez kažnjavanja Karadžićevih zločinaca”.

Clintonova vlada, čini se, nije bila toliko uznemirena mogućnošću da će još jedan u dugom nizu zločina ostati nekažnjen. Više su u State Departmentu strahovati pred prilično izvjesnom mogućnošću da će propasti mirovni proces u BiH koji je američka vlada pokrenula skoro godinu i po ranije (ostvarivši i određen napredak kroz zaključivanje Washingtonskog sprorazuma).

Krajem ljeta 1995. godine, nakon preko tri godine rata i genocida u Srebrenici, Amerikanci su na čelu s Holbrookeom spremali nacrt mira za cijelu zemlju. Ako bi mirovni plan propao to bi značilo bi da su SAD i NATO jednako nesposobni kao EU i UN, što je bio opasan scenarijs za tvorce američke vanjske politike, nakon pada Berlinskog zida.

Nekoliko sati nakon što je zaprijetio da neće biti mirovnih pregovora, Izetbegovića je pozvao tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara Strobe Talbot i kazao mu: “Molim Vas nastavite surađivati sa ambasadorom Holbrookeom na traženju uslova za mir u Bosni. Znam Vaše dileme i razumijem ih. Uvjeravam Vas da jučerašnji zločin nad građanima Sarajeva neće ostati nekažnjen. Izvršit ćemo zračne udare na Karadžićeve položaje.”

Rano ujutru, udari su zaista počeli. Bombardiranje je trajalo dva dana i dvije noći, a zatim je zaustavljeno. Tada Izetbegović šalje pismo Clintonu i Chiracu, ponovo (nešto suptilnije) dovodeći u pitanje sudbinu mirovnog procesa ako se ne nastave udari. Nakon toga, udari su nastavljeni i trajali su sve do 14. septembra, kada su definitivno zaustavljeni.

Tada Amerikanci počinju insistirati na zaustavljanju ofanzive ARBiH i hrvatskih snaga. Nakon pogibije više hrvatskih vojnika u pokušaju da pređu nabujalu Unu, u noći sa 18. na 19. septembar, Tuđman obustavlja dalju ofanzivu hrvatskih snaga. Srpska avijacija počinje djelovati, a NATO ne reaguje, uprkos što ga je obavezivala rezolucija Vijeća sigurnosti o zoni zabrane letenja.

Nakon Oluje, nova kolona izbjeglica iz Bosanske Krajine, koja bi pristigla u Beograd, bila je neupitan dokaz poraza, što je, čini se, jedino moglo dovesti u pitanje Miloševićevu vlast. Tada Beograd plasira informacije da je spreman poslati dodatne tri divizije u ispomoć VRS-u. Amerikanci su vjerovali da će doći do navedenog scenarija, ili su se pravili da vjeruju; u svakom slučaju, izvršili su dodatni pritisak, prijeteći limitiranim vazdušnim udarima na ARBiH i zaustavljanju isporuke iranskog oružja preko teritorije Hrvatske.

Tih dana je, na Skupštini RBiH, jedan od profesora ustavnog prava “opširno govorio o tome kako treba izgledati jedna savremena i normalna država“ i predlagao da Skupština usvoji ustav, u skladu s time. “Ja bih odmah dao svoj glas za prijedlog koji nam je dao uvaženi profesor univerziteta koga ja veoma poštujem”, kazao je Izetbegović na skupštinskom zasjedanju. “Evo, učinite to, ali četnici se neće zbog toga povući. Oni će ostati i dalje okupirati i Zvornik, i Bijeljinu…”

U Ukrajini će također biti građanske države samo na onim teritorijama koje oslobodi ukrajinska vojska. Samo će tu neka ukrajinska Osmorka, na stranicama Washington Posta, raspravljati o korupciji unutar vlade Zelenskog. Uprkos gorkom okusu ovog saznanja, ne treba zaboraviti da bi bez američke asistencije stanje bilo vjerovatno još gore.

Da nije bilo vojne podrške Zapada slobodna teritorija u Ukrajini bi bila znatno manja. Nadalje, ako Zapad uskrati ili značajno reducira vojnu podršku, Zelenski bi se, u boljem slučaju, mogao suočiti sa dejtonskim scenarijem, a u gorem sa abhazijsko-osetijskim. Naravno da bi autor ovog članka volio da rat završi potpunim oslobođenjem Ukrajine, ali uz Zapad kakav jeste to se čini irealnim. No, kako potvrđuje Black Swan teorija, historija je puna nepredvidljivih obrata, pa je sve moguće.

Nadati se samo da Ukrajina neće doživjeti sirijski scenarij. Stravični zemljotres, koji je pogodio sjever Sirije, učinio je još gorim ionako katastrofalno stanje tamošnjeg stanovništva, a ujedno je podsjetio međunarodnu javnost na tamošnji rat, koji nije zaustavljen, ali je prilično zaboravljen. Zastrašujuća je bila vijest da su Asadove snage, prije nekoliko dana, granatirale Mareu, jedan od pobunjeničkih gradova pogođenih zemljotresom.

U knjizi “Sirijski džihad”, američki profesor Charles Lister kaže da je dio sirijskog naroda, koji je pružio oružani otpor Asadovom režimu,  bio vođen nadom da će Zapad intervenisati protiv Asada, kao što je protiv Gadafija. Nada se pretvorila u razočarenje i zbunjenost. “Zašto je ‘Zapad’ pritekao u pomoć Libijcima kada su ustali protiv Gadafija, a ignorisao je nevolje Sirijaca kada su bili premlaćivani, mučeni, streljani, dizani u zrak ili ubijani gasom?”

Ono što je trebalo biti Slobodna Sirijska Armija, nakon izostanka međunarodne podrške, raspalo se, veli Lister, na preko 1.500 lokalnih grupa. Odluka Zapada da neće čak ni naoružati sirijsku opoziciju, otvorila je prostor za jačanje džihadističkih skupina. “Činjenica da su grupe, koje su nosioci tako nasilnih i isključivih ideologija, postale sastavna pa i fundamentalna komponenta revolucije i pobune protiv vlasti, dokaz je nesposobnosti međunarodne zajednice da podršku umjerenu sirijsku nacionalističku opoziciju koja je nastojala da poboljša stanje u zemlji“, veli Lister.

U konačnici, zahvaljujući intervenciji Rusije, Irana i Hezbolaha, Asadov režim je, u značajnoj mjeri, suzbio i izolirao pobunu. Više od dvanaest godina nakon protesta, rat još uvijek traje, a interes međunarodne zajednica da zaključi mir, ili procesuira ratne zločine, poput strašnih napada gasom u Istočnoj Guti ili egzekucija u Tadamonu, čini se infinitezimalan. Nekad se čini da u svijetu kakav jeste ne postoji izbor između dobrog i lošeg, već samo između lošeg i još goreg.