Specijalni izaslanici na specijalnom zadatku - BH Vijesti

Specijalni izaslanici na specijalnom zadatku


Posebno je opasno djelovanje pojedinih bošnjačkih političara koji impliciraju da nije pametno reći strancima “ne” i insistirati na idealnim rješenjima. Stvarnost je upravo suprotna jer nije pametno reći strancima “da” ako će to značiti manje Bosne i Hercegovine i udovoljavanje separatističkim zahtjevima. Bošnjačka politika prosto mora voditi svoju autentičnu politiku, postavljati vlastite ciljeve i crvene linije ispod čega se ne ide

ERMIN ZEC


No, Bošnjaci kao i Ukrajinci, danas su se odlučili suprotstaviti nadmoćnijem agresoru, što je dovelo Zapad u nezgodnu poziciju, gdje su morali prihvatiti realnost i postati medijatori u mirovnim pregovorima. Da je srpski agresor kojim slučajem uspio u svom planu, niko ne bi primijetio da smo nestali i postali bismo samo fusnota u historiji, kao što je to Emir Suljagić nedavno objasnio tokom obilježavanja Dana Grada Sarajeva u Vijećnici.

Tokom mirovnih pregovora sve do plana kontakt-grupe i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma zapadni diplomati koji su učestvovali u tim pregovorima imali su pragmatičan pristup, gdje su prihvatili stanje na terenu, bez obzira na to što je to stanje na terenu postignuto zločinima protiv čovječnosti i kršenjem ženevskih konvencija o pravima ratovanja. Naime, ti diplomati nisu bili vođeni univerzalnim principima, već hladnom realpolitikom, gdje nije bio cilj postići pravedan mir, nego mir koji će samo zaustaviti rat.

Na tim je principima na kraju i postignut Dejtonski sporazum, gdje su počinioci najtežih zločina genocida nagrađeni vlastitim entitetom i mehanizmima s kojima mogu zaustaviti svaki dogovor i zakon na državnom nivou. Međunarodni zvaničnici koji su učestvovali u kreiranju ovog defektnog sporazuma morali su znati kakve će implikacije to imati na državu, ali ih to nije spriječilo jer im cilj nije bio funkcionalna država, nego zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini, koji je u trećoj godini već zadao glavobolju zapadnim liderima nakon izvještaja o koncentracionim logorima i masovnim zločinima od srpske vojske.

NASTAVLJANJE ISTE POLITIKE

U kratkom periodu nakon agresije pa sve do pada “Aprilskog paketa” uloga međunarodne zajednice u političkom životu bila je pozitivna. Postignuti su brojni sporazumi koji su jačali integracijski proces države, od državne valute do Oružanih snaga BiH. No, nakon neusvajanja “Aprilskog paketa”, koji je imao mnoge pozitivne elemente, ali i ozbiljne nedostatke, interes međunarodne zajednice opao je i fokus je prebačen na Bliski istok i borbu protiv terorizma.

Nakon toga visoki predstavnici Miroslav Lajčak i Valentin Inzko uglavnom su imali istu politiku prebacivanja odgovornosti na domaće političare i pasivnost pred kršenjem Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma, a institucija OHR-a postoji upravo zato da visoki predstavnik kao najveći autoritet zaštiti integritet Ustava i mirovnog sporazuma. No, velike sile Vijeća za implementaciju mira (PIC) očigledno su odlučile da će na kršenje mirovnog sporazuma odgovoriti izražavanjem zabrinutosti i pozivanjem domaćih političara na dijalog i kompromis.

Dugo je izgledalo da će novi visoki predstavnik Christian Schmidt  nastaviti istom politikom, pa je Milorad Dodik u entitetskoj skupštini poništio izmjene Krivičnog zakona BiH o negiranju genocida i oduzeo državne nadležnosti od Agencije za lijekove. 10. februara ove godine ista skupština usvojila je zakon koji proglašava državnu imovinu entitetskom, kršeći pritom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. No, konačno je 12. aprila 2022. odlučio koristiti bonske ovlasti i poništiti ovaj neustavni zakon, što može predstavljati promjenu dosadašnje politike pasivnosti.

U posljednjih godinu dana američki i evropski diplomati Matthew Palmer i Angelina Eichhorst djelovali su kao medijatori u pregovorima za reformu Izbornog zakona. To je bio uspjeh diplomatske ofanzive HDZ-a da ideje o legitimnom predstavljanju ugrade u politički sistem Bosne i Hercegovine. U tim pregovorima Palmer i Eichhorst zagovarali su ideje od elektorskog modela do skupština naroda koje nisu samo suprotne evropskim standardima, nego i odlukama Evropskog suda za ljudska prava. No, kao i kroz historiju, zapadnim diplomatima nije bilo u interesu postići pravedan dogovor po međunarodnim standardima, nego naći kompromisno rješenje gdje druga strana zagovara anticivilizacijske stavove.

Možda najbolji primjer odnosa međunarodne zajednice prema Bosni i Bošnjacima jeste izjava Schmidta o religioznosti muslimana, tj. kako islamski fundamentalisti nemaju utjecaja u BiH. Ovo naizgled pozitivna izjava iza sebe otkriva svjetonazor koji muslimane i islam tretira kao sumnjiv element koji nosi taj kolektivni grijeh pojedinih ekstremnih skupina, pa se i Bošnjaci moraju dokazivati kako nisu radikalni nego umjereni, tzv. “evropski” muslimani. I to sve u svetom mjesecu ramazanu, što je izraz elementarnog nepoštivanja Bošnjaka i muslimana u BiH.

Isto tako, skandalozne su izjave specijalnog izaslanika SAD Gabriela Escobara o tome kako se o građanskoj državi može razgovarati tek nakon članstva u EU, što, s obzirom na aktuelnu situaciju, znači nikad. Escobar je pored toga izjavio kako problem funkcionalnosti BiH nije u Dejtonskom sporazumu, nego u izostanku dobre volje političkog vodstva. Teško da ijedan razuman i ozbiljan čovjek može očekivati “dobru volju” od političara koji i dalje negiraju ratne zločine i veličaju počinioce istih. Ali za Escobara ovo samo služi za amnestiranje od odgovornosti američke administracije, koja je najodgovornija za realiziranje Dejtonskog sporazuma, koji je nagradio agresore, a kaznio žrtve.

ŠTA SU INTERESI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

No, ono što je posebno važno razumjeti iz pozicije bošnjačke politike jeste da međunarodna zajednica i njeni predstavnici u Bosni i Hercegovini imaju svoje posebne interese, ali često nisu u skladu s interesima Bosne i Hercegovine, kao što prethodni primjeri to pokazuju. Zapadni diplomati uvijek će pristati na rješenja koja su štetna po Bosnu i Hercegovinu ako će to značiti makar i kratkoročni mir i stabilnost.

Za međunarodnu zajednicu nije u posebnom interesu funkcionalna, prosperitetna i jaka država, već im je u interesu da je Bosna i Hercegovina stabilna kako ne bi imali problema na granici Evropske unije s ratnim dejstvima i svim negativnim nuspojavama što rat donosi. U prilog ove tvrdnje ide i odluka britanske administracije u uvođenju sankcija Dodiku i Cvijanovićki, kao i korištenje bonskih ovlasti od OHR-a; dešavanja u Ukrajini su pokazala da su oružani sukobi mogući i na Zapadnom Balkanu, što je probudilo dio međunarodne zajednice. Drugim riječima, Zapadu je u Bosni važno sačuvati mir, dok je nefunkcionalnost čak i u interesu pojedinih evropskih država jer s time te države popunjavaju svoj deficit na tržištu rada.

U ovom kontekstu posebno je opasno djelovanje pojedinih bošnjačkih političara koji impliciraju da nije pametno reći strancima “ne” i insistirati na idealnim rješenjima. Stvarnost je upravo suprotna, jer nije pametno reći strancima “da” ako će to značiti manje Bosne i Hercegovine i udovoljavanje separatističkim zahtjevima. Bošnjačka politika prosto mora voditi svoju autentičnu politiku, postavljati vlastite ciljeve i crvene linije ispod čega se ne ide.

To je jedini recept za uspjeh u ovakvim okolnostima gdje dvije trećine države rade na uništavanju iste s indiferentnom međunarodnom zajednicom koja sve posmatra s pasivnošću i pozivanjem svih strana na dijalog. Ako umjesto toga budemo imali inferiorni odnos naspram zapadnih diplomata, ako budemo nastavljali s politikom gdje su nam lični interesi važniji od države i naroda – onda zaista postoji opasnost da završimo kao fusnota u historiji.

STAV