Ovako “radikalizirani” ne hebemo vas više ni za suhu šljivu!

Piše: Almasa Hadžić


Cilj Dodikove politike je da “radikalizira Bošnjake” objasnio nam je gostujući na FACE TV vele-umni i vele-uvaženi Ivo Komšić, sve češće tumač politike i stanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Pojma nemaš gospodine Komšić!

Bošnjaci su, a i ja među njima, već dugo “radikalizirani” do najvećeg stupnja radikalizacije, da takve koji nas svaki dan, iz sebi poznatih interesa i političkih nagona, plaše pričom da bi smo “mogli biti radikalizirani” više “ne hebu ni za suhu šljivu”.

Jednostavno, što iole pismen Bošnjak, a hvala Bogu, mnogi su pismeni i pismeniji od mnogih od vas koji nas plaše radikalizmom, znaju da je “opasnost od bošnjačkog radikalizma” koja se u javnom diskursu nameće, posljedica nevjerovanja da je Bošnjak, napokon, u stanju da otvoreno, bez straha, promišlja svoju i sudbinu svog naroda, o ravnopravnosti u državi u kojoj živi i to bez i trunke mržnje spram onih koji njegovo promišljanje godinama ubijaju.

Je li to radikalizam?

Mantra o bošnjačkom radikalizmu kojom, nakon progona, logora, masovnih strijeljanja, genocida, UZP-a, grobnica, nije završen plan politike istrebljenja bošnjačkog naroda sa ovih prostora, prepoznata je kao druga faza iste te politike, samo s drugim sredstvima i s drugim domaćim i svjetskim akterima zaduženim za njeno provođenje.

Svakodnevna priča o radikalizaciji Bošnjaka, prepoznata je kao planska, mentalna eutanazija bošnjačkog naroda i njihovog promišljanja o svom identitetu, državi u kojoj žive i njenoj politici, o ličnom i državnom napretku i uspješnosti, o…

Nametanjem tereta “radikalizacije”, posebno kod onih koji su preživjeli godine agresije, kod Bošnjaka se pokušava izazvati strah od samih sebe, od svog mišljenja, unijeti sumnja u istinitost onog što svojim očima gledaju i ušima slušaju.

Uporno ih se pokušava dovesti u stanje historijske amnezije, usaditi vjerovanje da su, zbog toga što su, ne tako davno, trpani u razne  Dretelje, Omarske, Batkoviće… to i zaslužili, da su im sinove, u Petkovcima, Pilici, Kravici, u Prijedoru, Višegradu, Foči, Brčkom, Vlasenici… strijeljali jer “nisu bili dobri” pa im se, tim istim sinovima, danas ni za kosti ne zna, da su…

Eutanaziranje jednog naroda, oprobani je recept iz vremena buktanja nacizma, kada se, tridesetih godina prošlog stoljeća, i to u sred Evrope, Jevrejima govorilo da su opasni, da trebaju šutjeti, da se povuku, da budu mirni… A onda, četrdesetih, svi koji su vjerovali u ono što im se govorilo tih tridesetih, potrpani su u nacističke kazamate i gasne komore.

Lekcija koja se teško uči, ali se, ipak, uči.

Nema više!

Ne vjeruje Bošnjak više u priču da je sloboda to što mu niko ne brani da ide na džumu, organizira javne iftare i svako malo uči fatihe na nekom od mjesta masovnog strijeljanja svoje djece jer zna da ga s’ obližnjeg puta, još uvijek, pogledom prati komšija koji mu je djecu ubijao.

Ne vjeruje.

Ne vjeruje više (nažalost, nekad je vjerovao!) ni Ivi, ni raznim drugim Ivama, Vojinima i njima sličnim, koji bi u ime politike eutanazije, TV vazovima da “usprave” Bošnjake, da im kažu kako trebaju misliti, pričati, kakvu politiku voditi.  Pa čak i kojim  putem hodati.

Ustvari da ih osvješćuju i tako “osviješćenim” određuju im i prijatelje i neprijatelje, i njihove dobre i loše vođe, sve ih ubjeđujući da, iako iza sebe imaju rezervnu domovinu, državu Bosnu i Hercegovinu vole više od svakog Bošnjaka, za koga se zna da rezervne domovine nema.

Nije Bošnjak takve mentalne japije da bude neprijatelj, čak ni onima koji su mu familiju poubijali, klali i u grobnice potrpali  a kamo li nekoj Americi, Evropi, kako nam to hinjski podvaljuju okoštali šverceri sudbine naše zemlje, koji nas ubjeđuju da su za sve političke i svake druge nedaće koje se u BiH događaju u zadnjih 30 godina, krivi Bošnjaci i politike koje su ih predstavljale.

Politika jeste “murvanje”, priznajemo, od čega se ne može oprati ni ona bošnjačka, ali narativ o isključivo bošnjačkoj krivici za stanje u BiH, koji nam se nameće, ne može više proći.

Ne može.

Jednostavno što Bošnjak više nije onakav kakvog su ga projektirale ideologije iz predhodnog stoljeća, po kojim taj mirni Bošnjo treba slušati, dodvoravati se, slijegati ramenima na uvrede i nepravde i svakih dvadeset, trideset godina glavu, trčeći nosi na cjepalo, a sve da se ne bi pitao o sudbini zemlje u kojoj živi.

Na žalost današnjih potomaka takvih ideologija, odnosno samoprozvanih vizionara “evropske budućnosti” Bosne i Hercegovine, takvih Bošnjaka je u ovoj zemlji, bez obzira kako se stranački opredjeljivali, sve manje.

Dizanje glasa protiv poniženja, uništavanja ličnog i dostojanstva naroda kome pripada, nepristajanje na komadanje države zarad interesa drugih naroda i država, najveći je dostignuti stepen “bošnjačkog radikalizma”.

Potpisujem!

A sve drugo što Bošnjacima pripisuju oni koji bi da, po zacrtanim politikama kojekakvih domaćih i stranih baraba, raskomadaju Bosnu i Hercegovinu je OGROMNA LAŽ.

Politicki.ba