OPEN BALKAN! Andrej Nikolaidis: “Ovaj nesretni region izbjegao je makar jednu katastrofu.”


Vijek nakon što su velike sile stvorile Kraljevinu SHS, one (ili barem neke od njih) pokušale su na Balkanu “implementirati” eksperiment zapanjujuće sličnosti. Vučićev i Ramin „Mali Šengen“ preimenovan u „Open Balkans“ je model koji bi obezbijedio da, umjesto da budu poraženi i odbačeni, dva velikodržavna projekta koja su najveća prijetnja bezbjednosti ovog regiona – budu namirena i realizovana. U državnoj skalameriji koju su pravili Vučić i Rama doista bi bilo ostvarenio ono: „svi Srbi/svi Albanci u jednoj državi“. Kao i 1918, to je upakovano kao navodno „progresivna“ ideja zajedništva i saradnje. Otvoreni Balkan, velikodržavlje presvučeno u ekonomiju i dobrosusjedstvo, nije više od amaterskog trika izvedenog na seoskom vašaru. U međuvremenu, EU je razumjela da je Otvoreni Balkan usmjeren protiv Berlinskog procesa i interesa Unije u ovom regionu

U početku, Otvoreni Balkan zvao se – Mini Šengen.

A onda se neko sjetio da “inicijativu” treba rebrendirati. Pa su joj nadjenuli ime – Open Balkan. O ozbiljnosti autora inicijative govori i to što su ime svoga čeda napisali – pogrešno. Ako su već htjeli na engleskom, nije Balkan, nego Balkans.

“Tako smo, dakle, dobili novo ime za staru i formalno Vučićevu i Raminu inicijativu. Zvučalo je kao teniski turnir: US Open, Australian Open, French Open, Balkans Open…”

Inicijativa je, od početka, osim što je bila pogrešno napisana, bila i netransparentna.

Niko u ovoj zemlji, pa ni Vlada Crne Gore, nije znao o čemu se tu zapravo radi.

Svojevremeno su se ministri finansija u vladama Crne Gore i Srbije, Milojko Spajić i Siniša Mali, susreli i razgovarali o “prednostima inicijative Open Balkans”.

Tada sam se pitao: a kako bi bilo da te prednosti ministar Spajić podijeli sa građanima Crne Gore? Ako može prije nego nas, ponovo “tajno i organizovano”, vlada uvali u balkanski savez za koji Crna Gora nema interesa? Ali ne: osim šuplje priče o “regionalnoj saradnji” i “povezivanju”, niko nikada čuo ništa o prednostima Vučić-Raminog čeda. Crnogorska vlada je ćutala. Javnost je ćutala. Čekalo se da jednoga dana, umjesto u obećanoj EU, koju želi ogroman broj građana Crne Gore, osvanemo u Balkanskoj uniji, o čemu građane niko nije pitao, niti ih o tome informisao.

A mane tog prepakovanog, rebrendiranog velikodržavnog projekta bile su jasne.

Jedan. Ulazak u Open Balkans značio bi za Crnu Goru “zbogom EU”. Evropski mediji pisali su o tome. Može i tako, ali da neko o tome pita građane: da li ste za to da, nakon godina i godina pregovora sa EU i usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa “pravnim stečevinama Evropske unije”, sve to odbacimo i završimo u staroj, dobroj balkanskoj krčmi ukrašenoj novim, svijetlećim neonskim natpisom na engleskom?

Dva. Open Balkans je kopija već postojećeg Berlinskog procesa – samo što tu bofl-inicijativu ne vodi Berlin, nego Beograd i Tirana. To frazi “sa konja na magarca” daje posve novo značenje…

Tri. “Open Balkans” je, pomenuo sam, preimenovani “Mali Šengen”, baš kao što je “Srpski svet” preimenovana “Velika Srbija”. Govoreći onomad o “Malom Šengenu”, Vučić i Rama saopštili su da to nije nova Jugoslavija. To je istina. U pitanju je nešto mnogo gore od toga – replika Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Preciznije: ono što su pokušavali napraviti bila je Kraljevina Srba i Albanaca.

Ne bi to, dakako, i formalno bila kraljevina. Ali ne bi bila ni demokratija – naprotiv, imali bismo tu gomila autoritarnih lidera, od kojih bi svaki, u praksi, bio kralj na teritoriji koju kontroliše. Bila bi tu, dakako, i gomila nacionalizama, i još više korupcije nego što je do sada bilo…

Ne bi, dakako, ta država/savez odmah bila proglašena – koliko “da se Vlasi ne dosjete”… Počelo bi se sa slobodnom trgovinom i protokom ljudi, jer to je, znate, kako nam poručuju, “ekonomski a ne politički sporazum”. Baš kao što je i EU počela sa ugljem i čelikom. Završilo bi sa zajedničkim parlamentom i zajedničkom kontrolom granica.

Zašto tako mislim? Zato što je sam Vučić tako rekao. Evo vam njegova izjava: “Srbi, Albanci i Makedonci nisu ništa manje pametni i vrijedni od Francuza, Njemaca, Talijana i drugih koji su kroz Zajednicu za ugalj i čelik krenuli u gradnju EU”. Čovjek je sa Ramom pravio svoju verziju EU, u kojoj bi Beograd bio Berlin a Tirana – Pariz. Ili obratno. Kako bilo, u tom aranžmanu Podgorica bi bila Dobroesti – selo pored Bukurešta.

Takav savez možda odgovara megalomanskoj, duboko anahronoj prirodi velikoalbanskog i velikosrpskog nacionalizma, ali ne odgovara Crnoj Gori koja bi, u tom aranžmanu, bila tek teritorija koju će na interesne sfere podijeliti ta dva nacionalizma.

Elem… Vijek nakon što su velike sile stvorile Kraljevinu SHS, one (ili barem neke od njih) pokušale su na Balkanu “implementirati” eksperiment zapanjujuće sličnosti.

Poslije Prvog svjetskog rata, Francuska i ostale pobjednice htjele su Malu Antantu na Balkanu: pa su napravili Jugoslaviju Karađorđevića. Druga je priča što je to bila najgora država koju može napraviti bilo čovjek, bilo životinja – ona je, ta država, uostalom, uz zvjerstva okončala svoj vijek. Da nije bilo Tita i partizana, koji su na ruševinama te države stvorili nešto posve drugo, njenu aksiološku suprotnost takoreći, ideja južnoslovenskog zajedništva bi nakon tiranije Karađorđevića ostala upisana slovima crnjim od sipinog mastila, crnjim od Crne ruke, u imaginarnoj knjizi zajedničke istorije.

Kako izgleda kada zapad na Balkanu pravi kompleksnu državnu tvorevinu, shodno svojim potrebama, vidjeli smo, dakle, godine 1918. Shodno tadašnjim geopolitičkim projekcijama, prevashodno Francuske, ugašena je, recimo, država Crna Gora. Svrgnuta je njena dinastija, razvaljeni parlament i ustav, izbrisan svaki subjektivitet te međunarodno priznate države, nakon čega je Srbiji dozvoljeno da je anektira. Onda su se, prije koju godinu, Francuzi javno ispričali živim potomcima dinastije Petrović Njegoš i Crnoj Gori. Da bi imperij danas ponovo stvarao uslove da se Crnoj Gori desi isto. Šta da vam kažem: svako onaj ko je bio toliko glup da povjeruje u iskrenost i priče o „civilizaciji i vrijednostima“ imperija zaslužio je sve što će mu imperij učiniti.

Vučićev i Ramin „Mali Šengen“ preimenovan u „Open Balkans“ je model koji bi obezbijedio da, umjesto da budu poraženi i odbačeni, dva velikodržavna projekta koja su najveća prijetnja bezbjednosti ovog regiona – budu namirena i realizovana. U državnoj skalameriji koju su pravili Vučić i Rama doista bi bilo ostvarenio ono: „svi Srbi/svi Albanci u jednoj državi“.

Kao i 1918, to je upakovano kao navodno „progresivna“ ideja zajedništva i saradnje. Pa ti odbij ono što je „napredno“ i u „duhu integracija“…

Nešto se pitam… A ko je Vučiću i Rami do sada branio da sarađuju? Šta je bila prepreka saradnji i normalizaciji odnosa, ako ne njihovi nacionalizmi, koji sada trebaju biti nahranjeni Bosnom, Crnom Gorom i Makedonijom?

Za “Mali Šengen” je, kada je predstavljen, a isto važi i za “Open Balkans”, saopšteno, citiram autore ideje, da podrazumijeva i “jačanje prekogranične saradnje u oblasti bezbjednosti”.

“Oblast bezbjednosti” je takođe, je li, ekonomija?

Podrazumijeva i uklanjanje granica i slobodno kretanje ljudi.

Četiri. „Ekonomski interes“ Crne Gore i njenog turizma je da stranci kupuju i izdaju kuće na crnogorskom primorju i za to ne plaćaju porez? Interes Crne Gore je da se pare od crnogorskog turizma slijevaju u kase izvan Crne Gore? Interes crnogorskih građana je da jeftina radna snaga iz Srbije, Makedonije i Albanije preplavi crnogorsko primorje i preuzme poslove na njemu? Ali nema veze: sa druge strane, crnogorski građani mogli bi raditi na baušteli u Tetovu, Surdulici i Korči, pa smo na istom, je li tako? Svima iste šanse, je li tako? Interes Crne Gore je da Srbija kupi njenu Elektroprivredu – jer ako smo u zajednici, zajednička nam je i struja, zajedničko nam je i more, je li tako? Tako je.

Uzgred… Reklo bi se kako su navedeni ciljevi „Otvorenog Balkana“ bili ostvareni još 1992. Tada je, naime, realizovana potpuna „prekogranična saradnja u oblasti bezbjednosti“ između Srbije i dijela Bosne i Hercegovine – danas mu je ime entitet Republika Srpska.

Kako izgleda ta saradnja imao se prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).

Pet. Ideja da će „ekonomska saradnja“ pacifikovati balkanske nacionalizme je ujedno smrtno opasna i urnebesna u svom idiotizmu. Opasna je prije svega jer bi neminovni (ne tako daleki) raspad te zajednice značio novi rat.

Imamo li iskustvo sa raspadom kompleksnih državnih tvorevina? Imamo. Je li taj raspad doveo do klanja 1941? Jeste. A je li bez klanja prošao raspad 1991? Nije. Pa zašto bi neko mislio da bi bez klanja prošao sutrašnji raspad Vučić-Ramine Kraljevine Srba i Albanaca?

Predstavnici „škole mišljenja“ po kojoj su ekonomija i slobodno tržište lijek za nacionalizam vele kako sukobi nastaju iz siromaštva, dok razvoj ekonomije podstiče stabilnost.

Da vas podsjetim: Titova Jugoslavija se raspala, a klanica otpočela, ne onda kada smo bili siromašni, nego baš onda kad smo bili najbogatiji u čitavoj svojoj istoriji. Onda kada je Marković digao jugoslovensku ekonomiju, kada se činilo kako se dešava ekonomsko čudo.

Nema čuda. Postoje samo trikovi i iluzije. Otvoreni Balkan, velikodržavlje presvučeno u ekonomiju i dobrosusjedstvo, nije više od amaterskog trika izvedenog na seoskom vašaru.

U međuvremenu, EU je razumjela da je Otvoreni Balkan usmjeren protiv Berlinskog procesa i interesa Unije u ovom regionu. Na koncu je i Rama odustao od Otvorenog Balkana.

Odlično. Ovaj nesretni region izbjegao je makar jednu katastrofu.   Fokalizator