NEOBIČNA KNJIGA “ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA”: Kratke upute o uništavanju muslimanskih društava


Naslov knjige može nekoga asocirati na triler, fikciju s nekim romantičnim začinom, jer takvi su naslovi previše korišteni u jeftinoj pop-literaturi i još jeftinijim igranim filmovima. No, nije riječ o tome, već o spletkama špijunske mreže po zemljama u kojima su vladali muslimani prije ukidanja osmanskog hilafeta, u vrijeme dok je britanska kolonijalna moć bila na vrhuncu svoga utjecaja

AMIR TELIBEĆIROVIĆ

Prije nekoliko mjeseci skupina turista koja je posjetila Mostar obišla je i popularnu Koski Mehmed-pašinu džamiju, inače prilagođenu za turističke posjete. Bila je to skupina sastavljena od gostiju iz različitih država. U Koskinoj džamiji našli su pregršt knjiga, pretežno Mushafa, ilmihala i hadiskih zbirki, što se i očekuje u toj ili drugim džamijama. Naišli su usput i na knjigu neobičnog naslova za koju nisu bili sigurni zašto je tu. Naslov knjige na bosanskom jeziku jeste „Ispovijesti jednog engleskog špijuna“. Nekoliko sedmica kasnije, u sarajevskoj Skenderiji na sajmu knjiga moglo se naći reizdanje ove iste knjige. Ispostavilo se kako je riječ o turskom izdanju, prevedenom na više jezika, usput i na bosanski, autora Huseina Hilmi Išika. Izdavačka kuća, odnosno promotivna organizacija „Hakikat Kitabevi“ u Istanbulu zaslužna je ne samo za njenu distribuciju nego i za druga djela s istim autorskim potpisom. Sva djela od istog autora ponuđena su besplatno. Distribucija je neobična – primjerci ostavljeni u ponekim džamijama i još nekim javnim mjestima gdje su dostupne ciljanoj čitateljskoj publici. Među ostalim stvarima istaknutim pri uvodnim bilješkama „Ispovijesti jednog engleskog špijuna“ poručuje se:

„Dajemo dozvolu svima onima koji žele da u originalu i bez promjene preštampaju ovu knjigu ili da je prevedu na neki drugi jezik. Mi činimo dovu i molimo Allaha džellešanuhu da ih blagoslovi za ovaj korisni rad i mi im se jako puno zahvaljujemo. Dozvola se daje pod uslovom da je papir na kojem štampaju ovu knjigu dobrog kvaliteta i da su dizajn i okvir teksta ispravni, uredni, i bez grešaka.“

Eksploatacija tuđih bogatstava i ponižavanje lokalnog stanovništva

Naslov knjige može nekoga asocirati na triler, fikciju s nekim romantičnim začinom, jer takvi su naslovi previše korišteni u jeftinoj pop-literaturi i još jeftinijim igranim filmovima. No, nije riječ o tome, već o spletkama špijunske mreže po zemljama u kojima su vladali muslimani prije ukidanja osmanskog hilafeta, u vrijeme dok je britanska kolonijalna moć bila na vrhuncu svoga utjecaja. Nekoga može asocirati i na drugu knjigu srodnog naslova, koja je također svojevremeno izašla u Bosni i Hercegovini, a bavila se pregledom djelovanja britanske špijunaže i masonerije unutar Osmanskog Carstva tokom 19. stoljeća. Tu već ima srodnosti, barem tematske.

Ova knjiga nije velika, džepnog je formata. Zato u sažetoj mjeri nudi inače složenu priču o zamršenoj dominaciji nekadašnjeg britanskog carstva u tri četvrtine poznatog svijeta, s posebnim osvrtom na kolonijalni utjecaj unutar muslimanskih društava i islamskih carstava.

Pored ostalog, o eksploatatorskim politikama u knjizi se kaže: „Engleska državna politika se uglavnom bazira na metodama eksploatacije svjetskih prirodnih bogatstava, posebno onih u Africi i Indiji, i korištenju njihovih stanovnika kao životinje, i odnošenju svih rezultirajućih prihoda u Britaniju.“

U knjizi se spominje izvjesni britanski špijun Hempher, bez podatka da li mu je to prezime ili ime. Za njega se ističe kako je on samo jedan od hiljada takvih špijuna koji su vršljali po Indiji, arapskom svijetu i Osmanskom Carstvu.

„Hempher je bio engleski misionar kojem je bio dodijeljen zadatak špijunaže u Egiptu, Iraku, Iranu, Hidžazu, Istanbulu – centru islamskog hilafeta – i zavođenja muslimana“, objašnjeno je o ovoj povijesno „starijoj verziji Jamesa Bonda“, za koga se još navodi kako je, pored ostalih mjesta, djelovao u iračkoj Basri oko 1713. godine. Ovo s godinom je pomalo nejasno jer se u knjizi spominju neki tehnološki izumi koji tada formalno nisu postojali, ili nisu bili poznati u zvaničnom historijatu, no postoji mogućnost zabune u seriji prevođenja i višestrukog preštampavanja ove publikacije, a za takve vrste grešaka je uvodnikom knjige navedeno da su moguće.

U svojim ispovijestima ovaj lik o kojem nema naročitih podataka u knjizi navodi konkretne prepreke na putu fizičke i duhovne kolonizacije muslimana u korist nekadašnje britanske imperije. Među različitim društvenim slojevima islamske sredine, Hempher izdvaja one koji su „najteži“ za osvojiti.

„Nas su najviše zabrinjavali alimi (učenjaci) islama. Jer, alimi Istanbula, El-Azhara, Iraka i Damaska bili su nepremostive prepreke protiv naših ciljeva zato što su oni bili takvi ljudi koji ne bi ni za bobu kompromitovali svoje principe zato što su se oni potpuno okrenuli od ovosvjetskih prolaznih zadovoljstava i ukrasa.“

Kao i u današnje doba, kolonijalne sile su razvoj špijunskih mreža, pored ostalog, jačale preko raznih konferencija, među kojima je bilo suvišnih, koje su trebale biti pokriće za polutajne aktivnosti, ali uglavnom jalove.

„Jednoj našoj konferenciji je prisustvovao i sam ministar, najviši sveštenik, s još nekolicinom stručnjaka. Bilo nas je dvadeset. Konferencija je trajala tri sata. Posljednja rasprava se završila bez ikakvog plodonosnog zaključka. Mi smo pripremili seriju konferencija. Međutim, mi smo, kad god smo pokušali, s razočarenjem vidjeli da je naš put bio zatvoren. Izvještaji koje smo dobijali od naših špijuna su bili potpuno jalovi, a konferencije su se svodile na nulu“, ispovijeda ovaj engleski špijun.

Kao i kod svakog profesionalnog špijuna, poznavanje područja na kojem djeluje treba da se podrazumijeva. Poznavanje jezika, dijalekta, običaja, mentaliteta i socio-ekonomskih prilika trebaju biti u prvom planu. Stoga knjiga ovako citira Hemphera:

„Ja sam se prvo uputio u Istanbul, centar islamskog hilafeta. Ja sam pored moje primarne dužnosti morao i da odlično naučim turski, maternji jezik muslimana koji su tu živjeli. Ja sam još u Londonu naučio podosta turskog, arapskog – koji je jezik Kur’ana, i persijskog – jezika Iranaca. Međutim, učenje jezika je jedno, a razgovor s onima čiji je to maternji jezik je nešto sasvim drugo. Dok se prva vještina može savladati za nekoliko godina, ova druga zahtijeva daleko više vremena. Ja sam morao da naučim turski jezik s njegovim svim finesama, da u mene ljudi nemaju nikakve sumnje.“

Slabljenje vjere, morala i političke moći

Da bi se olakšao posao i sebi i drugim špijunima, u saradnji s ondašnjim engleskim vlastima, navodno je napravljena duža lista stvari koje treba obaviti u islamskom i muslimanskom svijetu radi slabljenja vjere, morala, duhovnosti, a onda uzročno i političke pa ekonomske moći. Među velikim brojem detalja i stavki, ove su istaknute kao prioritet i ne bez razloga mnogima bi mogle zvučati poznato u savremenom kontekstu: „Potiči rasizam i ekstremni nacionalizam među muslimanima, i povraćaj njihovu pažnju prema predislamskom heroizmu (njihovog naroda). Obnovi eru firaunluka u Egiptu, medžusiluka (obožavanja vatre) u Iranu, vavilonskom periodu i u Iraku i eru Attile i Džengiza (divljaštva i tiranije) u Osmanlija.

Sljedeće četiri stvari se trebaju ili javno ili tajno činiti (tako da one postanu uobičajene među ljudima): Ičkiju (alkohol), kocku, blud, krmetinu (i tuče između sportskih klubova). Kada se ovo radi, hrišćane, čifute, medžusije i druge nemuslimane koji žive u muslimanskim zemljama se treba do maksimuma upotrijebiti, a one koji rade na ovom putu se treba nagraditi sa velikim platama iz budžeta Ministarstva Državne zajednice. Da bi ovo učinili, mi ćemo osigurati da postoje mnoge političke sekte (partije) i sportski klubovi. Oni će biti zauzeti jedni sa drugima i neće imati vremena da čitaju vjerske knjige i uče vjeru. Mi ćemo primorati one koje smo ulovili (tj. koje smo prevarili da nam povjeruju) da štampaju i izdaju dnevne novine i magazine. Mi ćemo potpomagati njihove novine i magazine sa (velikim količinama) novaca i sa (drugim) beneficijama. Mi ćemo napraviti da oni, koje smo mi potkupili (i napravili da budu naše sluge), budu hvaljeni sa imenima kao što su ‘heroj’, ‘junak’ i ‘spasitelj’. Mi ćemo kuditi islamsku vjeru i administratore (vladare) koji poštuju (slijede) islamske propise. Mi ćemo uništiti familiju (koja je izvor vjerskog obrazovanja.) A da bi to učinili, mi ćemo, štampajući slike djevojaka i mladića sa otkrivenim avretom i privatnim dijelovima tijela, bodriti i navoditi omladinu da čini blud, sodomiju i seksualne gluposti pod imenom ‘sporta’ i ‘hrvanja’. Kada se uništi islamski ahlak, islam će biti lako uništiti. Mi ćemo sagraditi mnoge džamije. Ali u džamijama neće govoriti hodže već misionari i nemezheblije.“ STAV