MILANOVIĆ U MONODRAMI “I NAKON TUĐMANA TUĐMAN”: Zašto Zoran Milanović nije Hrvatima u Slovačkoj ponudio Daytonski sporazum i konstittivnost?!


“Kakva je to besmislica krasno se može vidjeti u jednoj epizodi iz života predsjednika Zorana Milanovića koja je uslijedila kratko nakon što je u Bruxellesu podigao frku oko Daytona”.

Evo jedne zagonetke za bistre djevojčice i dječake koji ovih dana sa odličnim uspjehom završavaju više razrede osnovne škole.

Ako je po popisu stanovništva iz 1991.godine u Bosni i Hercegovini bilo 760.852 Hrvata, ili 17,38 posto u udjelu svih živih duša u susjednoj zemlji, a popis iz 2013. bilježi ih samo 544.780, ili 15,43 posto, kako je točno Franjo Tuđman u unaprijedio život bosanskohercegovačkih Hrvata? Zašto je njih u dvavdeset i dvije godine više od dvije stotine tisuća manje?

Zar su onih dva posto koji su se negdje izgubili između 1991. i 2013. svi bez iznimke bili budale koji nisu shvaćali veličanstveno djelo oca Domovine? Slijepi kod zdravih očiju nisu vidjeli slobodu i blagostanje koje im je donio Franjo Tuđman?

EVO ZORE, EVO ZORANA

Šta je Hrvatska zaista vrijedno napravila u Bosni i Hercegovini, upitali ste se možda gledajući čudnovati ispad predsjednika Zorana Milanovića kada se početkom tjedna u Bruxellesu zapjenio kao Fax helizim jer u nekakvom sporednom međunarodnom dokumentu nije spoment Daytonski sporazum i evanđeoska istina o tri jednakopravna, konstitutivna naroda. Predsjednik se u ovome, kao i u mnogo čemu drugome, želi istaknuti kao odani nasljednik Tuđmanovog političkog djela, potvrditi kao autentičniji hadezeovac od kukavica poput Andreja Plenkovića i Gorana Grlića Radmana, koji su sramotno zaboravili na Hrvate u BiH, boli ih dupe, da prostite, za naše hendikepirane sunarodnjake koji su nešto sporije bježali pred Osmanlijama.

U monodrami “I poslije Tuđmana Tuđman” Zoran Milanović se suznih očiju i drhtavog glasa zauzima za čestiti katolički živalj iz Bugojna, Kreševa, Mostara i Ljubuškog i čini se dosta uvjerljiv. Svakako, desničarima se vrlo sviđa njegova kazališna igra. General Ljubo Ćesić mjesecima ga hvali, tvrdi kako “Milanović neće dopustiti da Hrvati u BiH postanu manjina”. Zastupnik Nino Raspudić oduševljen je njegovom odlučnom gestom u Bruxellesu. “S Milanovićevim potezom”, izjavio je svečano, “konačno smo nastupili kao država”.

Ajde, hvala kurcu, uzdahnuo je na ovo mnogi gledatelj. No, poneko se zatim možda upitao o smislu Daytonskog sporazuma, koji se po navici ističe kao golemo političko postignuće. Kako je taj papir potpisan u jesen 1995.godine u bazi Vright Patterson u američkoj saveznoj državi Ohio popravio život nekih konkretnih bosanskohercegovačkih Hrvata koji i dandanas prkosno opstaju u zemlji svojih djedova, s večeri zahvalno mole Zdravomarije za besmrtnu dušu Gojka Šuška, a na zidu dnevne sobe visi im goblen s našim povijesnim grbom od bijelih i crvenih polja odmah do slike blaženog Alojzija Stepinca.

Što nekakav Mariofil i nekakva Katarina iz Zenice imaju od toga da ih je Franjo Tuđman sa zapanjujućom diplomatskom lukavošću i uz strahovit osobni rizik učinio jednkopravnim i konstituitivnim. Je li se za to u Reiffeisen banci dobije stambeni kredit s nižom kamatnom stopom? Ili barem popust u Lidlu. Je li činjenica da su Mariofil i Katarina jednokapravni sa Svetozarom i Radmilom s trećeg kata, kao i sa Ismetom i Šemsom iz stana u prizemlju znači da oni imaju neka prava koja su nekim rijetkim bosanskim Ukrajincima, Židovima, ili, šta ja znam, Poljacima nešto uskraćena?

Zamislite li se katkad o zbiljskom sadržaju dogme o konstitutivnom narodu koji se sa strahopoštovanjem izgovara u televizijskim studijima i sa saborske govornice? Nasmije li vas kako Zoran Milanović skrbo štiti sveti oganj od dušmana, kako on ne da majci, “da Hrvati u BiH postanu manjina”, čuvajući našu izdašnu većinu od 15,43 posto stanovništva? I kako je, luđe od ičega, otkada imamo taj čvrsti osigurač hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini više od dvjesto tisuća naših, zajedno sa generalom Ljubom Ćesićem i zastupnikom Ninom Raspudićem, uzgredno kazano, od tamo odselilo.

Kakva je to besmislica krasno se može vidjeti u jednoj epizodi iz života predsjednika Zorana Milanovića koja je uslijedila kratko nakon što je u Bruxellesu podigao frku oko Daytona. Dakle, on je došao na Forum o globalnoj sigurnosti u Slovačkoj i usput posjetio hrvatsku zajednicu koja vijekovima živi u nekoliko sela u blizini Bratislave. U Devinskoj Novoj Vesi pokazali su mu Muzej kulture Hrvata, narodne nošnje i tamburice. Visokog su gosta počastili svojim tradicionalnim specijalitetima, otplesali pred njim nekoliko svojih narodnih kola, otpjevali mu nekoliko pjesama na svom smiješnom hrvatskom.

KONSTITUTIVNOST JE KAO “AFRIČKA ŠLJIVA”

Hrvatima je u selima oko Bratislave, Zoran Milanović to nije vjerojatno opazio, jednako, pa i vjerojatno bolje, nego Hrvatima u selima oko Zenice, iako, zanimljivo, nema nekog posebnog dokumenta koji bi ih zaštitio. Kad je već bio tu, zašto predsjednika nije ispunilo pravednim gnjevom da Hrvati u Slovačkoj nisu konstitutivni narod? Zašto nije ponudio da im sastavi nešto poput Datonskog sporazuma? Ili je možda Milanović to i ponudio, ali su slovački Hrvati odreda popadali na koljena, sklopili ruke i sa užasom povikali: “Zorane, zdravlja ti, nemoj nam pomagati!”

U filmovima o životu prvih doseljenika u Ameriku pojavljuje se ponekad žanrovsko lice varalice u kariranom odijelu, sa brčićima i polucindrom koji naivcima prodaje snake oil, zmijsko ulje, čudesni napitak koji liječi zubobolju, hemoroide, nametnike u crijevima, upale pluća, ciroze jetara, srčane kljenuti i moždane udare, a može za nevolju poslužiti i za čišćenje puške. Daytonski sporazum je po prilici kao Snake oil. Konstitutivnost naroda je kao čaj za mršavljenje. Ili afrička šljiva, Ili Gospa iz Međgorja. Nema nikakvog dokaza da on stvarno pomaže. Konstitutivnost naroda ustvari postoji samo zbog jedne stvari.

To su izmislili domoljubi poput Milanovića, Raspudića i Ćesića da bi sebi dali veću plaću.(Jutarnji list)