Komercijalna politika bh. ljevičara


Iznalaženje rješenja nije na pomolu, konstantno komentarisanje i analiziranje uz širenje negativnosti i defetizma i jeste najveći domet onih koji “žele promjene” i prijete “smetljištem historije”. (Ovaj članak je preuzet s portala Bosanska misao)

Čovjeka labilnijeg karaktera najlakše je obmanuti nudeći mu ono što i sam želi, govoreći mu ono što želi da čuje. Valjda je to u ljudskoj prirodi. Time čovjek, nesvjesno, pada u vrtlog populizma, a onaj s druge strane, govornik, otvara prostor za manipulaciju, kako pojedincem tako i masom.

Klasični teoretičari elita su već ustvrdili povodljivost mase. Masa je, prema Moski i Paretu, dezorganizirana većina i njome je lahko manipulisati. Što je i dokazano kroz historijske primjere stvaranja klime anarhije, poslije čega su uslijedile epohe diktature.

Međutim, kako manipulisati pojedincem? Jednostavno – kaži mu ono što želi čuti, daj mu ono što želi imati. Dok je tako, pojedinac će biti privržen i odan. No, ne dobije li ono što želi, vrlo brzo postaje politički, ali i u svakom drugom smislu, suparnik. To vidimo i na primjerima političkih transfera na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Empirijski primjeri su novouspostavljene stranke Narod i pravda, i stranka nešto dužeg (ali ne i uspješnijeg) životno-političkog vijeka – Savez za bolju budućnost. Svakodnevno, kroz medijsku hajku i udružene medijske poduhvate vidimo primjere neuspjele i neostvarene politike u strankama u kojima su pojedinci prethodno djelovali. Tačnije, vidimo njihovu nemogućnost političkog sazrijevanja i stasavanja u ozbiljne lidere kojima bi se moglo prepustiti vođenje i upravljanje procesima.

 

Ljevičari i danas pokušavaju narod predstaviti ”ovcama”, a svi znamo da ovce trebaju čobane. Za metaforu čobana ljevičari navode komparaciju današnjih političkih lidera ”nacionalnih stranaka”. Pri tome, osim što se vrijeđa inteligencija građanina, svjesnog i racionalnog bića sa pravima i obavezama, nastoji se taj isti pojedinac uvjeriti da su za ratove ’90-ih odgovorni nacionalisti „na sve tri strane“. No, ako se vratimo na „ovce“ i „čobane“, vidimo da su ljevičarski scenaristi samo htjeli, gladni moći, preuzeti ulogu „čobana“ ne mareći jesu li ”ovce” na broju.

 

Komercijalizacija bosanskohercegovačke politike prisutna je i na lijevoj strani. Način na koji bosanskohercegovačka ljevica koristi ovaj metod svodi se pod spektar suptilnog populizma, retorički odlično izvedenog. Priča o mladima u politici, u ljevičarskih stranaka prešla je u čistu floskulu kojom “truju” politički polupismenu omladinu, željnu promjena, hraneći njihovu anarhističku stranu duha. Način na koji zadovolje ”potrebe” mladih moralista koji snivaju o raju na zemlji, svodi se na kreiranje raja u stranci (i ponekoj nevladinoj organizaciji). Komercijalna bh. ljevica je ovoga puta stavila pojedinca u centar. Da, moguće je – u svrhu ostvarenja cilja ljevičari ne biraju sredstva (nikad i nisu). Oni su shvatili da je pojedincu, mladom ljevičaru, gladnom moći i samopromocije, potrebno dati medijski prostor, funkciju i čast da bude viđen u stranačkom dresu i stranačkim redovima dok priča o depolitizaciji i stranačkoj nepripadnosti. Politika i depolitizacija spojive su isto onoliko koliko i priča kolektivističko-utopističke ideologije o brizi za pojedinca.

No, pruženo pojedincu gladnom moći i samopromocije, daje fitkivnu moć. On se ne osjeća izmanipulisano, ali se osjeća potlačeno. Za taj osjećaj potlačenosti – krivi su nacionalisti, oni opterećeni prošlošću i oni koje se vidi kao prepreka u iracionalnom promišljanju o raju na zemlji. Time oni koji se osjećaju izmanipulisani postaju jači, osjećaju da imaju potporu u kriticizmu. Međutim, kriticizmu čega? Odgovor je – Kriticizmu sistema. Nažalost, anarhija ne poznaje sistem, protiv njega je, jasno. Što ne ide na ruku istinskim ljevičarima, nego kreatorima stvarnog pakla na zemlji – antibosanskim velikodržavnim projektima i politikama kojima odgovara klima anarhije koju stvara komercijalna politička struja u državi Bosni i Hercegovini.

Upravo zbog toga i jesu mladi politički polupismeni. Žele promjene, bez obzira na prirodu takvih promjena, ne gledajući dalje od trenutnog – naratori velikih priča i “u pokušaju kreatori” raja na zemlji. Dok oni koji im ”stvaraju” takvu sliku, stranačke vođe, žele trenutno stanje. Trenutno stanje odgovara više onima koji “žele promjene” na političkoj sceni, kako bi mogli stvarati priču i samo priču koja je njihov program. Konkretnog programa, odnosno rješenja nema. Iznalaženje rješenja nije na pomolu, konstantno komentarisanje i analiziranje uz širenje negativnosti i defetizma i jeste najveći domet onih koji “žele promjene” i prijete “smetljištem historije”.