Ko će naslijediti Predraga Kojovića? Permanentni sukob u Našoj stranci


Jučer je Predrag Kojović, zastupnik u državnom Parlamentu i sada već bivši predsjednik Naše stranke objavio da podnosi ostavku i da se povlači s mjesta predsjednika te stranke. Za širu javnost, ta informacija bila je šok i iznenađenje, međutim za one malo upućenije ona je samo logičan slijed dešavanja u Našoj stranci.

Jučer je Predrag Kojović, zastupnik u državnom Parlamentu i sada već bivši predsjednik Naše stranke objavio da podnosi ostavku i da se povlači s mjesta predsjednika te stranke. Za širu javnost, ta informacija bila je šok i iznenađenje, međutim za one malo upućenije ona je samo logičan slijed dešavanja u Našoj stranci.

Stranka koju čine individue pune vlastitog ega, narcisoidnosti, neozbiljnosti i misleći kako su baš oni centar svijeta oko kojih se vrte sva dešavanja nije mogla drugačije ni proći.

Frakcije i podjele su normalna pojava u svim demokratskim strankama i one nisu ništa spektakularno, međutim u Našoj stranci nisu prisutne frakcije i grupisanje, nego isključivo lični interes, vlastiti ego i narcisoidnost, kojim se vodi veliki broj članova ove stranke misleći da su isključivo oni upravu kada su u pitanju sva društvena zbivanja.

Dugotinjajući sukob u stranci polako se počeo komplikovati nakon lokalnih izbora u Gradu Mostaru. Naša stranka je osvojila dva vijećnička mandata, a u Gradsko vijeće ušle su Irma Baralija i Boška Ćavar. Sama predizborna kampanja bila je više nego kompromitirajuća kada je Irma Baralija pokušala relativizirati časnu i hrabru borbu Armije Republike BiH i odbranu Mostara rečenicom “da smo se ubijali, palili jedni drugima kuće i da smo svi u 5 deka”. Nedugo poslije toga zasmetala joj je “ratna zastava Armije RBiH” – kako ju je nazvala i proslavljeni ratni komandant i zlatni ljiljan, Semir Drljević Lovac, inače predsjednik lokalne Prve mostarske partije. Drugoizabranoj vijećnici Naše stranke, Boški Ćavar zasmetao je član Predsjedništva i zlatni ljiljan Željko Komšić, a njeno buduće djelovanje kao produžena ruka HDZ-a dalo se zaključiti po izjavama da se zalaže za 4 federalne jedinice u BiH, baš po željama HDZ-a i Dragana Čovića.

Izbori u Mostaru otkrili su sav jad i bijedu, nedoraslost i neozbiljnost bavljenja politikom od strane Naše stranke i njihovih vijećnica. Historijsku priliku da probosanskohercegovačke stranke nakon 17 godina dobiju gradonačelnika, i to uglednog ljekara, profesionalca i patriotu, dr. Zlatka Guzina prokockale su upravo vijećnice Naše stranke.

Prvi fijasko i debakl bila je kandidatura 2 od 5 vijećnika koalicije SDP-Naša stranka za gradonačelnika, što je unikatan i nezapamćen primjer u BiH. Nakon što su uporno istrajavali na kandidaturi Irme Baralije koja je osvojila svega 2 glasa, u drugom krugu su ostali Mario Kordić (HDZ) i Zlatko Guzin (Koalicija za Mostar), a na kraju je sa 17 glasova izabran kandidat HDZ-a, upravo zahvaljujući nevažećim / suzdržanim glasovima vijećnica Naše stranke, koje su, sasvim je jasno, bile jezičak na vagi koji je prevagnuo u korist HDZ-a.

Irmi Baraliji ego nije dozvolio ni da podrži ideju o rotirajućem gradonačelniku, koju su upravo predložili njene kolegice i kolege iz Sarajeva. Predrag Kojović lično je kontaktirao predsjednika SDA Bakira Izetbegovića i predočio mu ovu ideju, koju je Izetbegović prihvatio, međutim Kojović nije uspio uvjeriti Baraliju i Ćavar da ipak podrže ovu ideju, koja je od njih i potekla, čime se sam Predrag Kojović izblamirao u Sarajevu.

S druge strane, mudru ulogu u cijeloj priči odigrala je vječita “klima-aktivistkinja” Sabina Ćudić, predsjednica Glavnog odbora Naše stranke, koja je uporno insistirala i u javnosti hrabrila Baraliju da ne odustaje od kandidature, znajući dvije stvari: prva – da Baralija nema nikakve šanse i da joj tvrdoglavo insistiranje na tome samo šteti i slabi položaj, što je za Sabinu pozitivno jer je posmatra kao unutarstranačku konkurenciju i druga stvar – da Baralijina tvrdoglavost i neodustajanje od kandidature slabi i poziciju Predraga Kojovića i Naše stranke u patriotskom dijelu javnosti.

Valja podsjetiti da je Naša stranka i u Tuzlanskom kantonu na vlast, zajedno sa SDP-om i PDA, uvukla i ministra iz HDZ-a, koji nema niti jednog jedinog zastupnika u Skupštini TK.

Sasvim je jasno da je aktivistkinja u udobnoj parlamentarnoj klupi pod klimom, Sabina Ćudić najveći pobjednik i aspirant za predsjednicu stranke, baš kao i kantonalni premijer Edin Forto i načelnik Općine Centar, Srđan Mandić poznat po košenju i uređenju parka Hastahana i nabavci 10 puls oksimetara, a ostaje da se vidi ko će naslijediti Predraga Kojovića?

Jedno je sigurno – Ćudićka i svi ostali egocentrični narciosidi zadovoljno trljaju ruke zbog Peđine ostavke, ali i zbog faktičke eliminacije Irme Baralije.

 

INAT