Polako izmiče dan u kojem odzvanjaju krici majki što u kabur spuštaju kosti svoje djece. Prošao je još jedan 11. juli. Podjednako težak i nepodnošljiv kao i svaki drugi. Jer, to je dan sjećanja na genocid, odnosno dan ukopa onih čije su kosti uspjeli pronaći po bosanskim vrletima. Splet emocija koji se javlja svakog 11 dana jula mjeseca skoro da nadilazi čovječje mogućnosti za podnošenje bola.

Bol onih koji još tragaju je vjerovatno neutaživa, kao i bol onih koji se na kraju svakog 11. jula opraštaju od svojih najmilijih u dolini bijelih spomenika zla.

No, svaki 11. dan mjeseca jula nosi i priliku da iznova nešto naučimo, napose mi, sunarodnjaci žrtava srerbreničkog genocida. Jer, mi smo preživjeli samo iz razloga što zločinačka ruka nije stigla do nas. A ubili bi nas, kao i Srebreničane, po istom modelu i iz istog razloga, jer smo muslimani, jer se drugačije molimo Bogu i jer smo kao takvi bili smetnja teritorijalnim planovima krvoločnih nakaza.

Šta smo onda naučili iz ovog 11. jula?

Prije nego što napišem šta bismo morali naučiti iz današnjeg sjećanja na genocid, da konstatujem da je danas postalo očito da mi zapravo nismo dobro naučili ni lekciju dana počinjenja genocida, ali ni sve lekcije julskih dana kada se sjećamo na masovni pokolj Bošnjaka.

Srebreničkim spomenikom čovječanskom zlu prodefilovale su u godinama iza nas različite figure što su u različitim vremenskim intervalima odlučivali o putevima Bošnjaka, naroda nad kojim su počinjeni najveći zločini od Drugog svjetskog rata.

Ali, čini se da je trebalo da dođe neko sa strane, neko iz daleka, neko sličen boli, da nam objasni šta su nam uradili i kako bismo kao žrtve genocida, etničkog čišćenja, masovnih silovanja trebali da govorimo. Naročito uz činjenicu dva presuđena UZP-a i presude genocida.

Govor potpredsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa Menachema Rosensafta morao bi biti lekcija za nauk primarno liderima bošnjačkog naroda, ali i narodu u cjelini.

Bez ustezanja i straha od reakcija Rosensaft je poredao činjenice. Činjenice koje svi mi znamo, ali nas još od prvih postdejtonskih godina uče pravilu – nemoj, čut će komšija (Srbin ili Hrvat).

Rosensaft se nije libio reći da su zločine holokausta i genocida činile ustaše, Nijemci, Srbi, Turci, Rimokatolička crkva… Nije ga bilo strah šta će na sve to reći prozvani, jer je svjestan da govori istinu, utvrđenu i dokazanu kroz međunarodne presude.
Zašto se onda bošnjački lideri, pa čak i vjerski lideri muslimana, ustručavaju detektovati da su genocid u Srebrenici, ali i druge svirepe zločine počinili republičko srpski ološi i bosanski četnici?

Istina, to je narativ koji nam je nametnula i međunarodna zajednia u saradnji sa sponzorima zločina, a u sklopu projekta navikavanja Bošnjaka na normalnost stanja u kojoj državu treba prepustiti sljedbenicima zločinačkih politika, negatorima zločina i poklonicima zločinaca.

Ali, to ne smije biti opravdanje da politički, vjerski ili bilo koji drugi lider Bošnjaka pazi da ne izleti s istinom kako mu se partneri iz srspkog ili hrvatskog naroda ne bi naljutili. Jer, Rosensaft je rekao istinu čistu kao suho zlato – zločin genocida i druge zločine počinili su bosanski četnici, srpska ološ!

Zločine nad Bošnjacima Hercegovine i srednje Bosne činile su ustaše, odnosno hrvatski ološ.

Zato je Rosensaftov govor najbolja lekcija 11. jula 2023. godine. Jer, malo je ko na takav način detektovao zločince direktno ih prozivajući, bez straha od reakcije Strah od reakcije moraju nadvladati i bošnjački političari, ne samo u Srebrenici, nego uvijek kada su u prilici predstavljati bošnjački narod. Jer, snishodljivost i uvijenost u govorima nekih ranijih generacija političara ostavila nas je nespremnima za juli 1995. godine.

Teret sadašnjih generacija je da tu gešku, koju su ponavljali, poprave i da uzdignute glave kažu i u domovini i u svijetu da je genocid u srebrenici počinila srpska ološ i bosanski četnici!

Put kojim se prethodnih godina kerala ta bošnjačka politika više je vodio situaciji u kojoj će se potomci žrtava izvinjavati potomcima koljača od Srebrenice, Foče, Prijedora do Sarajeva, Bihaća… A to je put propasti, uvoda u nove zločine, genocide i konačni nestanak Bošnjaka s vjekovnih ognjišta.

Bošnjaci su tradicionalno navikli da na najteži način uče lekcije koje su preskakali u prošlosti, pa je govor potpredsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa iznimno važna lekcija koju su dobili najtužnijeg dana u godini. Rosensaftova smjelost da tako govori mora postati putokaz Bošnjacima kako da se odnose prema sebi samima, prema svojim žrtvama, ali i vlastitom opstanku.

U suprotnom, nastave li učiti lekcije prisilnog i lažnog pomirenja, na pričama upakovanim u skupi zapadnjački celofan, o žrtvama na svim stranama, Bošnjaci će se vrlo brzo pronaći u situaciji iznenađenosti i nespremnosti. A tada neminovno ginu, možda i nestaju.

Lekcija 11. jula 2023 godine u najkraćem bi glasila – ubijala nas je srpska ološ, bosanski četnici, u nestanak nas guraju njihovi nasljednici! NAP