Početkom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini srpska medijska propaganda je izraelskim medijima plasirala tvrdnje kako su se preci bosanskih muslimana u toku Drugog svjetskog rata borili na strani hrvatskog ustaškog režima i njemačkih SS snaga, dok su Srbi i Crnogorci činili partizanski pokret. Ipak, Izrael je u toku 1993. godine nudio BiH formalno priznanje, ali je tadašnji politički vrh na čelu sa Alijom Izetbegovićem, koji je ovisio o pomoći muslimanskih zemalja, a posebno Irana, vješto izbjegavao razmatranja o toj temi. U trenutku kada su objektivni mediji izvještavali o masovnim zločinima srpske strane nad Bošnjacima i Hrvatima, ambasada Savezne Republike Jugoslavije u Izraelu je počela sa propagiranjem teze o jednakom učešću u zločinu svih strana. Tako je 14. februara 1994. godine otpravnik poslova Mirko Stefanović za novine ‘Jerusalem Post’ izjavio: “Tragediju i patnje jugoslavenskih naroda ne mogu objasniti oni koji se trude da optuže samo jednu stranu za sve zločine. Nema dobre ili loše strane, nema agresora i nema žrtve u ratu koji traje u Bosni i Hercegovini. Svi koji su uključeni u rat jednako su odgovorni za zločine i razaranja”.
Iako su američki mediji, a posebno novine, kao i mediji niza evropskih zemalja u kojima je Izrael imao jednakog saveznika kao i u Americi, javno objavljivali veliki broj izvještaja o srpskim zločinima, izraelsko javno mijenje, odnosno zvanična politika nisu dopuštali da ti izvještaji dospiju do mase prosječnih izraelskih ljudi. Za svo vrijeme svjetskog izvještavanja o zvjerstvima srpske vojske, izraelski mediji su nijemo šutjeli, ili su u najboljem slučaju plasirane vijesti o ubistvima za koje se nije znalo ko je počinitelj. U takvom pristupu naročito su prednjačili izraelski tabloidi. Tako je ‘Yediot Aharonot’ 6. avgusta 1992. godine – postavio na prvoj stranici banner: “Nakon što je grupno silovana majka je zamolila da podoji svoju bebu. Jedan od silovatelja je nožem odsjekao bebi glavu i dao joj je u ruke” ili naslov veterana izraelskog novinarstva Ron Ben Yishai-a “Žene i djeca su odvojeni od muškaraca, i tada su se začuli pucnjevi.” Ne piše, međutim, ko su bile žrtve silovanja i ubistava, a koje su nacionalnosti bili silovatelji i ubice.
Izraelski historičar Yehoshua Porat je tvrdio da Bošnjaci nisu stvarni narod, niti je BiH stvarna država. Bivši gradonačelnik Jerusalema Teddy Kollek je 29. novembra 1992. godine u listu “Boston Globe” izjavio: “Duboko u arapskoj filozofiji je osvajanje pomoću ratova, a ne miroljubivo osvajanje. I ako damo Arapima istočni dio Jerusalema, oni će tražiti Kordobu, Granadu i pola Španije. Oni smatraju da sve njima pripada. To je ‘Dawlet el Islam’, odnosno filozofija prema kojoj je muslimansko sve ono gdje su muslimani ikada vladali. To se vidi i u Bosni. Tamo je bazični islam.” Izraelski političar Haim Baram je za list ‘Kol ha'ir’ komentarišući pad Srebrenice 21. jula 1995. godine izjavio: “(…) taj srpski napad [je] isprovociran zločinima bosanske vojske nad Srbima iz okoline Srebrenice.” U svojoj kolumni naslovljenoj “The Coming of the Sword” objavljenoj u ‘Jerusalem Postu’ 23. marta 1994. godine novinar Alfred Sherman navodi da se “Jevreji trebaju identificirati sa Srbima i dati im podršku, a to su zajednički neprijatelji oličeni u njemačkoj težnji za ekspanzijom, muslimanskom fundamentalizmu, katoličkom klero – fašizmu i tzv. međunarodnoj zajednici”.
Izraelski mediji su u novembru 1992. godine izvjestili da su izraelski agenti navodno stupili u kontakt sa bosanskohercegovačkim političkim vrhom u Sarajevu u cilju izvlačenja sarajevskih Jevreja iz opkoljenog Sarajeva. Međutim, navedeno je da je uvjet izvlačenja bila javna izraelska podrška ukidanju embarga kao i tajni dotur veće količine naoružanja ARBiH. Bez obzira da li ove tvrdnje bile tačne ili ne, Izrael je trajno kršio embargo snabdijevanjem srpske vojske, a glavni posrednik takve politike je bio Jezdimir Vasiljević, zvani gazda “Jezda”, koji je sa Izraelom sklopio dogovor o isporuci naoružanja još u oktobru 1991. godine. Kada je u novembru 1992. godine u Beograd stigao Ari Ben Manashe, agent izraelskog Mossada, na radiju ‘B-92’ je izjavio da je Srbija, odnonso tada Jugoslavija, dobijala naoružanje od Izraela i Rusije. Uskoro je i definitivno potvrđeno da srpska strana koristi municiju proizvedenu u Izraelu, kada je u televizijskom intervjuu 2. decembra 1994. godine voditelj Yaron London naveo da je u razgovoru sa jednim humanitarcem iz Izraela koji je boravio u Sarajevu viđena municija sa hebrejskim natpisima. Još ranije, u listu ‘Ha'aretzu’ je 27. avgusta 1993. godine objavljen tekst o zarobljavanju izraelskog transportnog broda na kojem je italijanska granična policija pronašla dvadeset vojnih kamiona i veliki broj automatskog oružja. Ministar za okoliš Yossi Sarid je 1994. godine tvrdio da Izrael ne prodaje oružje Srbiji, ali je izbjegavao odgovoriti na svako pitanje o tome da li je Izrael prvih ratnih godina snabdjevao Srbiju oružjem i tako svjesno kršio sankcije UN-a.
bosnae.info
