Ispovijest žene koju je svekrva pokušala da ubije puna

Ispovijest žene koju je svekrva pokušala da ubije puna je nevjerovatnih detalja i zapleta.

Marija je imala teško djetinjstvo – u porodici je bilo puno djece, roditelji su bili alkoholičari, siromaštvo je bilo neopisivo. Rano se udala da pobjegne od kuće, a došla u novi pakao. Danas želi samo jedno – biti dobra majka, svekrva i jednog dana baka, jer ona dobrotu od tih osoba u svom životu nije osjetila i zbog toga je patila.

Nevjerojatno je trnovit Marijin životni, još od malih nogu.

“Počela sam raditi, sezonski, čim sam završila osmi razred osnovne škole, a sve da bih se mogla sama dalje školovati. Tako sam svakog praznika iz školske klupe direktno odjurila na posao. Završila sam srednju školu, no na moju veliku žalost, moj pokojni otac mi nije dopustio da se dalje obrazujem”, počela je svoju ispovijest za Moje vrijeme.

Udala se u 21. godini

“Bila sam primorana, nije tu bilo ljubavi. Time sam pobjegla iz teške porodične stvarnosti. Ne, nisam imala sreće – moj muž je bio netolerantan, a al*ohol opet prisutan. A svekrva, ona me pak doslovno mrzila”, rekla je.

Gledala smrt u oči

Na svijet su, ubrzo došli i maleni anđeli kojima je trebala ljubav i toplina porodičnog doma, au domu su vladale svađe i svakodnevne traume. Bilo je toliko strašno, otkriva ona, da je svekrva dvaput sjekirom nasrnula na nju, pred očima male djece.

“Gledala sam smrt u oči i bojala se za svoj i za život svoje djece”.

Ne, nakon svih patnji uspjela je sa suprugom kupiti kuću i skloniti se.

“Ali, sad smo se pak zadužili do guše i uz lihvarske kamate. Primali smo prijetnje zbog dugova. Djeca su rasla, trebalo ih je školovati, išli su na fakultete, a mi smo skoro pa 20 godina grcali u dugovima. Sve da djeci priuštimo i ono što nemamo”, iskrena je gospođa Marija.

Ima najbolju snahu

Danas su njena djeca odrasli ljudi, a ona ima snahu i zeta, iako joj to nisu na papiru. Voli ih, naglasila je, kao da ih je ona rodila.

“I njih je rodila majka koja ih voli i tu majku bi isto boljela tuga njenog djeteta. A partnerka mog sina ostala je vrlo mala bez majke, a poslije i bez oca. I što drugo ja mogu osim pokušati joj nadomjestiti tu prazninu koju je pretrpila. Poštujemo se uzajamno. Imam bolji odnos sa njom nego sa svojim ćerkom. Tužna sam kad je ona tužna, radujem se njenoj sreći. Zamolila sam je da me zove imenom, jer ne želim nositi ime svekrva kao podsjetnik na ono što sam pretrpila”, otkrila je.

Prirodno je otići i zasnovati porodicu

Majku, svjesna je, ne može niko zamijeniti, ali ona se trudi biti što bliža toj ulozi.

“Želim za kraj reći da im se ne miješam u život. Samo želim da budu sretni kad već nisam bila. Moja poruka svim majkama koje misle da su ostale bez sinova zato što su oni odlučili napustiti porodično gnijezdo, glasi – pustite ih da žive svoj život, i mi smo otišli od svojih roditelja, to je prirodno”, zaključila je Marija.

BONUS: 👇🏻 🤩 🤩 👇🏻

Djeca često grizu nokte kad im je teško u školi, s prijateljima ili im se događa nešto što ih emocionalno opterećuje

Neke od najčešćih navika koje se pojavljuju u dječjoj dobi su: sisanje palca, uvijanje kose, kopanje nosa, škrgutanje zubima, zadržavanje daha i griženje noktiju. To je najčešće nesvjestan način kojim se dijete oslobađa unutarnje emocionalne napetosti. Prema nekim istraživanjima, u dojenačkoj dobi 50 posto djece grize noktiće, u dobi od sedam do deset godina to radi njih 28 do 33 posto, među adolescentima 44 posto, mlađe odrasle osobe 19 – 29 posto, a kod starijih odraslih iznosi pet posto.

Kod mlađe djece ta je navika jednako raširena među dječacima i djevojčicama, međutim, s godinama je raširenija među dječacima. U većini slučajeva je bezopasna, no kronično griženje noktiju katkad može rezultirati ozbiljnijim posljedicama, kao što su nepravilan rast noktiju, ozljeda tkiva oko noktiju, nisko samopoštovanje ili negativno vrednovanje vršnjaka.

Kronično griženje noktiju katkad može rezultirati ozbiljnijim posljedicama, kao što su nepravilan rast noktiju, ozljeda tkiva oko noktiju, nisko samopoštovanje ili negativno vrednovanje vršnjaka

Postoji velik broj objašnjenja koja nastoje otkriti uzroke i pojavnost griženja noktiju. Neki autori kažu kako je u pozadini te navike ublažavanje tjeskobe, odnosno opuštanje u stresnim situacijama. Znači, moguće je da će dijete u stresnoj situaciji, kad primjerice gleda opasne scene u filmu, kad ima test u školi, kad ga razočara prijatelj – gristi nokte kako bi se opustilo i ublažilo tjeskobu.

Druga objašnjenja tvrde da ograničavanje motoričkih aktivnosti potiče takve navike, odnosno zbog niske motoričke aktivnosti i smanjene razine okolinskih podražaja (to jest dosade, nedostatka aktivnosti na koje je dijete naviklo) dijete će gristi nokte. Rezultati nekih istraživanja pokazuju i da je pojavnost griženja noktiju tri puta veća kod djece čiji su roditelji također grizli nokte, nego kod one čiji roditelji nisu imali takvu naviku.

Što roditelji mogu učiniti?

U većini slučajeva dijete nakon nekog vremena spontano prestane gristi nokte. Međutim, ako se to ne dogodi, valja primijeniti neki od navedenih savjeta:

  • Važno je da roditelji s djecom budu strpljivi, tolerantni, puni razumijevanja za njegove potrebe, moguće strahove i strepnje.
  • Obratiti pozornost na dijete i njegova trenutačna iskustva. Djeca često grizu nokte kad im je teško u školi, s prijateljima ili im se događa nešto što ih emocionalno opterećuje. Zato je bitno posvećivati dovoljno pažnje djetetu i dobro ga poznavati, jer kroz griženje noktiju i/ili neke druge simptome dijete možda iskazuje negativne emocije te pokušava pokazati roditelju što mu se događa.
  • Katkad je učinkovita roditeljska reakcija ignoriranje te navike, što ovisi o dobi djeteta. Kod dvogodišnjaka griženje noktiju je nesvjesna radnja. Upozoravanjem da prestane dijete će zadobiti više roditeljske pažnje (iako negativne), te bi se na taj način moglo dogoditi da zbog upozorenja počne čak i češće gristi nokte. Isto bi se moglo dogoditi djeci koja su razvojno u fazi odbijanja, odnosno kad na sve odgovaraju ne, pa će na roditeljska upozorenja reagirati na način da će odbijati poslušnost i češće gristi nokte.
  • Ako se roditelju čini da dijete tom navikom pokušava privući pozornost, dobro je da se posveti djetetu u većoj mjeri u situacijama koje nisu povezane s griženjem noktiju. Znači, potruditi se češće se igrati s djetetom, imati više zajedničkih aktivnosti, pomoći mu pri rješavanju domaćih zadaća, više razgovarati s njim…
  • Pri razgovoru o griženju noktiju (sa starijom djecom, koja sama izražavaju želju da prestanu s tom navikom) trebalo bi izbjegavati roditeljsko “držanje lekcija”, nego mirnim i sažetim razgovorom, punim strpljenja i razumijevanja, podijeliti s djetetom svoje mišljenje o griženju noktiju te zajedno pokušati naći rješenje.
  • Moguće je u situacijama kad dijete grize nokte ponuditi mu neku zamjensku, njemu privlačnu, aktivnost u kojoj bi mu ruke bile zaposlene – npr. slaganje puzzli, stiskanje mekanih antistres loptica, crtanje, šaranje, igra plastelinom…
  • Ne kažnjavati!
  • Nagraditi dijete kad ne grize nokte (pohvaliti, primijetiti uspjeh, zajedno se nešto igrati; izbjegavati kupovanje i hranu kao nagrade). U početku nagrade mogu biti češće (čak i svaki dan), a poslije se preporučuje nagrađivati tjedno ili mjesečno.
  • Kod djevojčica može biti učinkovit dogovor: Ako ne grizeš noktiće, oni će narasti i moći ćemo ih nalakirati u boju koju želiš.
  • Ako roditelj primijeti da dijete iznimno agresivno grize nokte, i to tako da nastanu ranice, raskrvari noktiće ili ozlijedi korijen nokta, što onemogućava oporavak i rast, ili ako su djetetu od griženja prstići kronično natečeni i crveni, a nokti kvrgavi – valja potražiti pomoć stručnjaka.
  • Svako dijete trebalo bi napraviti oftalmološki pregled do treće godine života. Pri tome se misli na zdravu djecu kod koje se ne primjećuju tegobe s vidom ili bježanje oka

    Obvezan oftalmološki pregled i kod najmanje sumnje

    Većina djece kod koje se dijagnosticira refrakcijska greška ili strabizam ima pozitivnu obiteljsku anamnezu, što znači da bi svako dijete, kod kojeg u užoj obitelji postoji strabizam, slabovidnost, visoke dioptrije ili različite oftalmološke bolesti, trebalo oftalmološki pregledati bez obzira na manifestaciju simptoma. Nijedno dijete nije premalo za pregled oftalmologa, tim više što su pregled i testovi prilagođeni dobi.

    Pri svakoj sumnji u slabiji vid djeteta ili bježanje oka, pregled mora biti neodgodiv, bez obzira na dob i suradnju djeteta jer u tom slučaju dob nije važna. Stoga je važna edukacija roditelja, odgajatelja u vrtiću i kompletnog medicinskog osoblja koje dolazi u kontakt s djetetom, kako bi u slučaju sumnje u slabiji vid ili pojavu strabizma na vrijeme uputili dijete na oftalmološki pregled.

    Što obuhvaća oftalmološki pregled djeteta

    Osnovni oftalmološki pregled obuhvaća uzimanje ortoptičkog statusa s testovima binokularnog i stereovida, utvrđivanje vidne oštrine i perifernog vida te kompletan pregled prednjeg i stražnjeg segmenta oka, uz obvezno širenje zjenica i određivanje objektivne refrakcije skijaskopijom.

    Pregledi se ponavljaju više puta, osobito u početku nakon postavljanja dijagnoze, kako bi se dobila što točnija slika funkcije vida.

    Što znači kada djetetu bježi oko?

    Usklađenim i konjugiranim pokretima očiju postiže se savršena suradnja oba oka, što nazivamo binokularni vid, odnosno gledanje s oba oka, pri čemu se dvije pojedinačno percipirane slike u mozgu ujedinjuju u jednu. Takva zajednička slika jasna je i jednostruka.

    Strabizam je poremećaj pokretljivosti i položaja očiju, koji može izazvati poremećaj u razvoju binokularnosti i stereovida. Kad oko bježi, vidne osi nisu poravnate i slika nije jednostruka jer se mozak koristi slikom samo jednog oka koje postaje vodeće. Kako je isključivanje jednog oka neuroadaptacijski mehanizam kojim se sprječava pojava dvoslika, oko koje se suprimira postaje slabovidno, odnosno lijeno.

    Strabizam u dječjoj dobi često je posljedica nekorigirane refrakcijske greške i uglavnom se javlja kao posljedica dalekovidnosti. Budući da djeca imaju pojačanu sposobnost akomodacije i s njom povezanu konvergenciju, dalekovidno oko bježi prema nosu.

    S obzirom na to da plastično razdoblje razvoja vida i vidnih funkcija traje do treće godine života, a završava gotovo u potpunosti do polaska u školu, izuzetno je važno da se refrakcijska greška i strabizam dijagnosticiraju čim prije kako bi na vrijeme počelo liječenje u smislu korekcije refrakcijske greške optičkim pomagalom te iniciranjem pleoptičkog tretmana zatvaranjem boljeg oka kod slabovidnosti.

    Liječenje je dugotrajno i složeno te zahtijeva svakodnevni angažman i potporu roditelja i liječnika jer je i nakon operativnog zahvata potrebno nastaviti nositi naočale i provoditi okluziju (zatvaranje boljeg oka). Prema tome, jedan tip liječenja ne isključuje drugi, već se nadopunjuju, uz, jasno, potporu roditelja koji bi trebali svakodnevno nadgledati i poticati provođenje okluzije.

    Kako primijetiti da dijete slabije vidi?

    Ako je vidna oštrina smanjena na oba oka, dijete jasno pokazuje znakove slabijeg vida, poput približavanja knjiga, gledanja televizora na kratkoj udaljenosti ili stiskanja i učestalog žmirkanja kod pokušaja fiksiranja udaljenih predmeta. No, ako je vid oslabljen samo na jednome oku, roditelji i okolina ne primjećuju problem jer se dijete koristi boljim okom. Pri tome mozak preuzima informacije koje dolaze iz boljeg oka, a informacije iz drugog oka se suprimiraju, što dovodi do razvoja slabovidnosti.

    Roditelji koji sami imaju tegobe s vidom, refrakcijske greške, slabovidnost u vlastitoj ili obiteljskoj anamnezi, trebali bi čim prije dovesti svoje dijete na pregled sa širenjem zjenica kako bi  se stekao uvid u stanje vida i pravodobno postavila dijagnoza te počelo liječenje.