“….Kada sam kao komandant 4. korpusa ARBiH upitan od novinara BBC-а kakav je motiv i patriotizam vas i vaših boraca kada nemate nikakvih šansi za opstanak, tada smo bili u potpunom okruženju četničkih i ekstremnih snaga ustaša iz ekstremnog dijela HVO-a. Odgovorio sam: “Čovječe, ja se borim za svoj život i živog svoje djece i ovih ljudi, a ovi ljudi oko mene bore se za svoje i živote svoje djece, oni brane svoje kuće – domove. Mi to radimo u jednoj zemlji koja se zove Bosna. Naš čovjek, Bošnjak – musliman prvi put ratuje za sopstvenu slobodu i prvi put se jedinstveno odupire agresiji”.
Šta je u tom bosanskom vojniku što ga čini tako kvalitetnim? Vojnik ARBiH nema adekvatnu opremu, odjeću, uniformu, oružje, platu, nema najčešće ni dovoljno municije, a taj vojnik ide u napad i ruši načela vođenja rata do sada definisanog u svijetu i postiže začuđujući tempo napada i oslobađa teritoriju, tako da zbunjuje vojne eksperte svijeta. Kvalitet je u našem čovjeku Bošnjaku. On ne boluje od lažne tradicije (“Rado Srbin ide u vojnike”), on se ne busa u prsa da je najsposobniji “nebeski” vojnik. On je svjestan sebe i ne robuje šablonu krute discipline, on misli, po uzoru – želji Napoleona koji je rekao: “Dajte mi vojsku koja ne jede i ne troši, osvojiću svijet”. Taj naš vojnik ima i troši manje od bilo kojeg vojnika u svijetu, ali i pored toga on je najbolji vojnik – pješak na svijetu….”
Izvor: “Oslobođenje”, 1. XI 1994. godine
