Mehmedović jednostavno ne prestaje da se sramoti i samoinkriminira. Iako se već potvrdio kao ideološki neprofiliran konformist spreman nacionalne interese podrediti vlastitim ambicijama, kapitulant koji će servilno ugađati stranim centrima, karijerist i autokrat koji ne prihvata bilo kakvu kritiku, Mehmedovićeva najveća karakterna mana jeste ipak stravično odsustvo bilo kakve političke vizije.

Za Mehmedovića su interesi „naših zapadnih prijatelja“ važniji od bošnjačkih interesa, čak i od samog bošnjačkog prava da budu politički narod! Umjesto da podrži svoga stranačkog predsjednika u njegovoj odbrani bošnjačkih političkih prava i interesa, Mehmedović ga na sve načine pokušava srušiti sve vrijeme šaljući signale kako je on, za razliku od Izetbegovića, spreman da „redefinira politički kurs“ ili tačnije da pravi kompromise tamo gdje ih ne smije biti. U pitanju je najprizemniji politički primitivizam jer za Mehmedovića su fotelje i sinekure nešto konkretno i opipljivo dok su bošnjački nacionalni interesi nešto apstraktno i neupotrebljivo.

No Mehmedović je ionako već prešao bošnjački politički rubikon i granicu legitimne političke borbe kada je protiv Bakira Izetbegovića upotrijebio iste one monstruozne klevete kakvima je bio napadan i njegov otac, rahmetli Alija Izetbegović. U pitanju su doslovno velikosrpski propagandni termini koje Mehmedović upotrebljava kako bi Bakira Izetbegovića optužio da pravi „Bošnjačku republiku“. Time se Mehmedović jasno i trajno pozicionirao kao strano tijelo unutar SDA.

Mehmedović možda misli da je takav medijski nastup neki lukav spin kojim će istovremeno pridobiti kako neostvarene karijeriste unutar SDA, tako i kolonijaliste iz ovdašnjih ambasada, no u pitanju je vrlo loša procjena koja je Mehmedovića već koštala svakog ugleda u stranačkoj bazi. Dovoljno je posjetiti neke od mnogobrojnih grupa koje na društvenim mrežama okupljaju pristalice SDA pa da bi se vidjelo da ne samo da Mehmedović nema podršku glasača i simpatizera već da je među njima vrlo brzo postao „omiljen“ koliko i lideri trojke.

Ironično, iako tvrdi da hoće da od SDA pravi „narodnjačku“ umjesto nacionalnu stranku Mehmedović praktično nema nikakvu podršku u narodu. Štaviše, on otvoreno računa na one „profesionalizirane“ stranačke struje, prisutne u svakoj stranci, koje ne zanimaju neopipljive „marginalije“ poput ideologije, ideje ili nacionalnih interesa već isključivo vlast, i to vlast po svaku cijenu. Šemsudin Mehmedović je svetac zaštitnik takve kaste stranačkih alpinista, oportunista i karijerista. Neko ko ih razumije i kojeg oni razumiju. Čovjek iz njihovog habitusa. Predsjednik po njihovoj mjeri. No SDA je mnogo više od toga.

Mehmedović je upravo po ovom pitanju političke kulture jednojajčani blizanac Fahrudina Radončića te stoga baš poput Radončića ne računa na stranačku bazu, a kamoli glasače već na lobiranja i političku trgovinu sa strancima, okupatorskim medijima i stranačkim karijeristima. U tom kontekstu, politička sudbina će mu vrlo vjerovatno biti slična i Radončićevoj. Potpuno zasluženo.

STAV