BOJAN BUDIMAC: Cilj je srušiti Erdoğana - BH Vijesti

BOJAN BUDIMAC: Cilj je srušiti Erdoğana


Iako je priča o medijskoj manipulaciji, kupovini novinara mnogo starija i dublja, te seže u historiju vojnih pučeva (s američkim vodstvom iz pozadine), ovako otvoreno finansiranje medija relativno je nov fenomen, smatra Mahmut Övür, kolumnista Sabaha. On misli da je ovaj cunami “grantova” nastao poslije neuspješnog pokušaja obaranja Vlade Turske na ulici, to jest poslije tzv. Gezi protesta.

BOJAN BUDIMAC

Da je veliki broj turskih medija, naročito informativnih portala, finansiran iz inostranstva, bilo je manje-više poznato javnosti i prije prošle nedjelje kada je vijest o nekim “subvencijama” objavljena i ustalasala medijski prostor. Koincidentalno, na spiskovima dobitnika “grantova” jeste i portal T24, o čijim sam medijskim manipulacijama pisao u pretprošlom broju Stava.

Spisak na kojem su portali P24, T24, MedyascopeSerbestiyet140JournosBianetTeyit u stvarnosti je svakako mnogo duži i na nekom je istraživaču da razmrsi “špagete” američkih i evropskih “nevladinih organizacija” koje ih, sve u ime “slobode medija”, finansiraju. Iako je priča o medijskoj manipulaciji, kupovini novinara mnogo starija i dublja, te seže u historiju vojnih pučeva (s američkim vodstvom iz pozadine), ovako otvoreno finansiranje medija relativno je nov fenomen, smatra Mahmut Övür, kolumnista Sabaha. On misli da je ovaj tsunami “grantova” nastao poslije neuspješnog pokušaja obaranja turske Vlade na ulici, to jest poslije tzv. Gezi protesta.

Naravno, otvorenost ne treba brkati s transparentnošću. Više nije tako jednostavno doći do precizne informacije kome je, recimo, Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED) – čuveni front za finansiranje stvari koje je prije 1983. Centralna obavještajna agencija (CIA) radila tajno – dala koliko para. Dok su prije precizni finansijski izvještaji NED-a i sličnih organizacija bili lako dostupni na njihovim sajtovima, sada je to malo zaogrnuto. Krajnji korisnik se zapravo ne zna. Lako je ustanoviti da je “projekat” pod nazivom “Jačanje kapaciteta turskih nezavisnih medija” 2019. godine dobio 290.800 dolara, ali ne i šta je projekat i ko su krajnji dobitnici novca. Iste je godine NED turskoj filijali bratske joj organizacije, Internacionalnom republikanskom institutu (IRI), dodijelila pola miliona dolara za “Investicije u demokratsku budućnost”.

Uzgred, NED je šest puta uvećao donacije “nezavisnim” medijima od 2016. godine. Informacija dolazi iz jednog prilično komičnog i po namjerama vrlo transparentnog izvještaja Centra za američki progres (CAP) – think tanka američkih demokrata – o medijskom pejzažu Turske iz juna prošle godine. Zašto komičnog? Pa zato što tuga (skoro pa suze) izbijaju iz rečenice poput ove: “Sputnik Türkiye, koji podržava Kremlj, često je bio uspješniji u privlačenju publike od konkurenata koje finansira Zapad. Na Facebooku, Instagramu, Twitteru i YouTubeu Sputnik Türkiye ima ukupno 1,49 miliona sljedbenika – gotovo dvostruko više od Gazete Duvar i više od tri puta više od Bianeta ili Medyascopea, mrežnih prodajnih mjesta koja su dobila zapadnu podršku.”

Nisam ljubitelj ni Kremlja ni Sputnika, ali imam jednostavno objašnjenje za tu činjenicu. Kakav je takav, Sputnik liči na medij koji se ne miješa u unutrašnje stvari Turske i spinovi su primjetniji kada je riječ o Rusiji. Za razliku od toga, “konkurenti koje finansira Zapad” spinuju, lažu i između redova svakim tekstom vrište “dolje Erdoğan”, što se može dopadati vrlo limitiranom broju ljudi. Drugim riječima, čak i kada su formalno novinari (trebam li staviti navodnike?) konkurenti, Sputniku su zapravo gomila aktivista. Što se transparentnosti pomenutog izvještaja tiče, ona se ogleda u više nego očiglednoj želji da predsjednik Erdoğan bude oboren s vlasti.

Apsurd, da ne kažem paradoks, jeste da su turski mediji finansirani američkim donacijama “ljevičarski” i “antiimperijalistički” (naglasak na navodnicima). No, ako SAD naoružavaju, obučavaju i finansiraju terorističku organizaciju koja se hini lenjinističko-maoističkom i također antiimperijalističkom – tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK) – a koja je na listi terorističkih organizacija u SAD, EU i NATO-a, onda i nije tako iznenađujuće da finansira aktiviste salonske ljevice u Istanbulu. Mahmut Övür predlaže da se dosadašnji pejorativni nazivi poput “lažne ljevice” ili “lažna ljevica pajaca Sèvresa” (referenca na gubitnički Mirovni ugovor u Sèvresu) zamijene za “CIA ljevicu”.

U centru pažnje fondaş medija – fondaş dolazi od riječi fond – jeste Medyascope. U suštini, to je portal s YouTube kanalom, koji je osnovao žurnalista Ruşen Çakır. Tokom tridesetošestogodišnje novinarske karijere promijenio je mnogo medijskih kuća, usput bio u savjetničkom odboru Fondacije otvorenog društva, 2016. dobija otkaz iz Habertürk medija i posvećuje se godinu ranije začetom Medyascope “jutjubisanju”. Moram priznati da ni kada je bio u mainstream medijima nisam puno obraćao pažnju na njega iz jednostavnog razloga što ne mogu dugo da gledam (niti da im vjerujem) likove od kojih ne bih kupio polovan auto.

Zašto se baš Medyascope našao u centru skandala? Iz jednostavnog razloga što je fondacija Chrest transparentna sa svojim grantovima, pa je tako otkriveno da je  Medyascope, čiji YouTube kanal ima 261 hiljada pratilaca, primio od ove navodno porodične fondacije 476 hiljada i 720 dolara u periodu od 2016. do 2020.

Chrest Foundation je privatna fondacija sa sjedištem u Irvingu u Texasu. Fondaciju su osnovali Jeff Jensen i Lou Anne King Jensen 1999. godine kako bi s drugima podijelili neka od finansijskih sredstava koja su imali toliko sreće da su mogli dobiti kroz zdravstveno osiguranje, telekomunikacije i druge porodične poslovne investicije”, piše na sajtu teksaške fondacije. Kada se pogledaju grantovi, vidi se da su dodjeljivani skoro isključivo turskim organizacijama. E sad, možda sam ja potpuno bez mašte, ali mi je teško da zamislim teksašku porodicu koja, “filantropije” radi, sipa milione dolara u turske news portale i tzv. organizacije civilnog društva. Jednostavno ne mogu. Pri tome najviše novca sipa u YouTube kanal sa skoro pa zanemarivim brojem pratilaca.

Fun fact Gökmen Altuntaş, pasionirani “uradi sam” stolar, ima YouTube kanal s 1,12 milona (i slovima: 1 milion 120 hiljada) pratilaca, i to bez grantova.

Objavljivanje spiskova medija subvencioniranih iz inostranstva Canan Kaftancıoğlu je na neki način shvatila kao napad na (samo) Medyascope i Ruşena Çakıra, te stala u njegovu odbranu. Odmah zatim se javio i onaj žurnalista koji je svojevremeno izmislio intervju s programerom aplikacije “Bylock” (komunikacijskog programa ekskluzivno za fetulahdžije), konstatacijom (parafraziram): Pa šta ako je primio grantove ako dobro radi novinarski posao?

Da, to bi možda (naglasak na možda) i bilo legitimno pitanje ako bismo se pravili blesavi da su spinovi, laži i vrištanje “dolje Erdoğan” između redova svakim tekstom novinarstvo. Da stvar bude još smješnija, sam Ruşen Çakır je provalio udarnu vijest o psihološkom ratu pod krinkom novinarstva kada je otkriveno da Pentagon ima na platnom spisku 50 novinara, od kojih su 4 Turci. “Pravednički gnjev” je išao dotle da samo što im nije nacrtao mete na čela.

Međutim, to teško može biti legitimno pitanje u bilo kojim okolnostima. Baš kao što su ta četiri nesretnika primala plate od Pentagona da valjaju propagandu, tako i fondaş mediji dobijaju novac s raznoraznih strana da valjaju crnu propagandu. Treba se jako potruditi da se to ne vidi.

“U okolnostima u kojima neki strani lideri otvoreno izražavaju svoje namjere i napore na dizajniranju turske politike ne možemo protumačiti da bilo koja strana država ili institucija koja daje novčana sredstva medijskom sektoru to radi neovisno o interesima i ciljevima o navedenim ciljevima. Niko ne bi trebao vjerovati da ćemo svoju demokratiju služiti kao predjelo na bilo čijem stolu, ni pod izgovorom slobode štampe ni pod bilo kojim drugim izgovorom. Ne dopuštamo aktivnosti pete kolone pod novim krinkama”, izjavio je Fahrettin Altun, šef odjela za medije i komunikaciju pri Predsjedništvu Turske glede ove situacije.

Naravno, već je to od strane opozicionih medija okarakterisano kao “napad na slobodu medija”. Hmmm, u SAD od 1938. na snazi je zakon o registriranju stranih agenata  (FARA). Kao strani agenti, definiraju se sve osobe (američki državljani) koje rade u političkom ili kvazipolitičkom svojstvu u ime stranih elemenata. Drugim riječima, SAD se tim zakonom štiti od stranih utjecaja preko domaćih posrednika. Donedavno strani mediji se nisu računali u tu kategoriju. Kada je Rusija praktično prepisala i primijenila isti takav zakon, zvanični Washington je trgao pjenu skičeći o slobodama. Neki predlažu da se taj zakon i ovdje prepiše od Amerikanaca. Pitam se (retorički) šta bi bila reakcija  fondaş medija.

Dakle, imamo američkog predsjednika koji obećava urednicima New York Timesa (decembar 2019) da će (ovog puta) skinuti Erdoğana s vlasti “ne pučem, ne pučem, izborima” u kombinaciji s pojačanim finansiranjem medija koji se bave crnom propagandom i aktivizmom. Pa stvarno treba truda da se ne povežu ove dvije (ima ih naravno više) osnovne tačkice. I da, naravno, ne treba zaboraviti da je jedno od najčuvenijih (političkih) pravila u Washingtonu da nema besplatnog ručka.

STAV